Tisuću lica Lolite – seks i umjetnost na omotima Nabokovljevih romana

U New Yorku je izdana knjiga Lolita – povijest djevojke s omota knjige: roman Vladimira Nabokova u umjetnosti i dizajnu (Lolita — The Story of a Cover Girl: Vladimir Nabokov’s Novel in Art and Design). 80 dizajnera izreklo je svoje mišljenje kako bi trebao izgledati idealni omot Lolite. Sastavljač albuma, proučavatelj Nabokova Jurij Leving, proanalizirao je polustoljetnu povijest knjige i njezine vizualne reprezentacije.

Nabokov je bio jako strog prema vizualnoj umjetnosti. Što je za njega bilo glavno na slici, filmu?

Bio je učenik genijalnog Dobužinskog, iako ne i najmarljiviji. Nije podnosio apstraktnu umjetnost. Salvadora Dalija jednom je nazvao blizancem Normana Rockwella kojeg su u djetinjstvu kidnapirali Cigani. U zreloj dobi obožavao je stripove. Od filmova najviše je volio komedije, a u privatnim razgovorima nije se najpozitivnije izjašnjavao oko ekranizacije Lolite Stanleya Kubricka. Govorio je da je film snimljen „očima putnika koji leži u kolima hitne pomoći“. Međutim, na marketinški trik, koji se sastojao u crtanju djevojčica u izazovnim pozama, gledao je kao na neizbježno zlo koje će pomoći uspješnoj prodaji knjige. A u književnom marketingu nitko se nije mogao mjeriti s Nabokovom.

Što je Nabokov mislio o pokušajima „vizualizacije“ njegovog teksta? Nije li smatrao da omot Lolite svodi taj genijalan roman na jednu-jedinstvenu temu, na seks?

Nabokov je bio kategorički protiv prikazivanja mladih gospođica na omotima. No prema nimficama odnosio se s određenom dozom popustljivosti. Zabavljalo ga je francusko izdanje Gallimarda u mekom uvezu – s prednje strane gleda nas djevojčica sa svijetlosmeđim kikicama, a sa stražnje strane vidimo njezin zatiljak, razdjeljak i te dvije kike. Na taj način kao da se tekst romana nalazi u glavi glavne junakinje. 

Što su ilustratori napravili kako bi istaknuli da se radi upravo o dječjoj seksualnosti, a ne o seksualnosti općenito?

Ljubav i predrasude nove Ane Karenjine
Krajem 2012. godine na svjetske ekrane došao je film Joea Wrighta „Ana Karenjina“ – još jedna filmska verzija velikog romana, koja se poznatom ruskom kritičaru Valeriju Kičinu čini kao najbliža interpretacija nedostižnog ideala.

Samo na američkom kontinentu Lolita se u prosjeku prodaje po 50 tisuća primjeraka svake godine. Roman će privlačiti čitatelja neovisno o tome kakva se slika nalazi na njegovim koricama. Zbog toga su aluzije na dječju seksualnost sa zdrobljenim bombonima i ružom za usne prije danak konvencionalnosti. Izvanredan primjer su ilustracije za Nabokovljeva djela u Playboyu. U 60-im uredništvo je od Roberta Parkera i Rolanda Ginzela naručilo ilustracije za prijevode romana Očaj i Uhoda, a također za ulomke iz romana Ada. Postoje i kritička mišljenja Nabokova o tim ilustracijama. U jednom od telegrama očitao je bukvicu umjetniku za nerealistični prikaz poprsja Ade, rekavši mu da uzme instrukcije iz anatomije. A prikaz dvaju ljubavnika koji se ljube strasno u noći nazvao je „dvjema odvratnim žabama“.

Zanimljiv slučaj dogodio se s radom poznatog dizajnera Johna Galla koji je naručila respektabilna izdavačka kuća Random House. Isprva je Gall u krupni plan stavio ženske usne u vertikalnoj poziciji na omot Lolite, te na taj način dao slici, koja istovremeno podsjeća na usta i genitalije, snažnu dvoznačnost. Reakcije na taj odvažni postupak su bile suprotne; jedan od urednika je pomahnitao od bijesa, a drugi je zamolio umjetnika da mu napravi kopiju te ju je uokvirio. Na kraju je knjiga bila objavljena s tim istim usnama, ali u horizontalnoj reprodukciji. 

Što mislite o ruskim omotima?

U većini slučajeva to su sekundarni uzorci koji upotrebljavaju već postojeće slike: klasična djela slikarstva, atraktivne nimfice, fragmenti reklamnih plakata. Posebna kategorija ruskih omota su jednostavni isječci iz holivudskih filmova. Recimo, krajem prošlog stoljeća, kad je bila izuzetno popularna druga ekranizacija Nabokovljeva romana (film Adriana Lynea), izašlo je barem šest ruskih izdanja s licima glumaca Jeremya Ironsa i Dominique Swain. Uzgred rečeno, film Lynea nije uspio u Americi, jer je neposredno prije Kongres SAD-a donio zakon o sprečavanju dječje pornografije, pa su se distributeri uplašili. A u Jeljcinovoj Rusiji distributeri se nisu imali čega plašiti.  

Teme i ideje ruske književnosti 21. stoljeća
Ruska književnost se, kao i uvijek tijekom svoje duge povijesti, i u 21. stoljeću bavi svojom važnom zadaćom: osmišljava epohu, slika portrete novog društva i njegovih predstavnika, postavlja provokativna pitanja, stvara realistične, polufantastične ili postapokaliptične slike, traži forme koje odgovaraju vremenu i, najzad, otkriva mnoga nova imena. Ruski vjesnik predstavlja najvažnije teme i postignuća ruskih književnika novog stoljeća.

Predstava ruskih izdavača o Loliti odgovara rečenici Sergeja Dovlatova koji je Nabokovljevu junakinju nazvao „tipičnom ruskog gospođicom“. Prikazivali su je i kao djevojku u mornarskoj bluzi i na pozadini ruskih breza. Bilo je i neobičnih događaja: izdanje Lolite iz 1997. (u seriji Ruska ljubavna proza XX. stoljeća) koristi očaravajući profil djevojke – fragment s postera iz sredine prošlog stoljeća koji reklamira muške ovratnike. Na omotu se vidi samo istrgnuta iz konteksta ženska glava, ali u originalnoj verziji njezin tvorac Joseph Leyendecker stavlja fokus na muškarcu koji stoji iza djevojke. Naime, umjetnik je bio homoseksualac.

Od neadekvatnih omota ne možemo ignorirati djevojku s platna Gustava Klimta, odrezanu do koljena i s logom izdavačke kuće „Eksmo“ među njezinim preponama. Potom je nemoguće zamisliti da bi jedna zapadna izdavačka kuća stavila na stražnju koricu knjige obnaženu djevojčicu kako si je to dopustila moskovska izdavačka kuća Tf-Progress. To nije stilizacija ni crtež, nego suvremena fotografija konkretne maloljetne gole djevojčice koja prenosi percepciju romana u potpuno drugi registar.    

Dobar omot je pokušaj zajedničkog stvaranja, on mora biti upečatljiva i originalna interpretacija. No što je roman složeniji, teže je umjetniku u ograničenoj formi istovremeno izraziti glavnu ideju djela i proizvesti umjetničku gestu. Naravno, ne smije se pritom zaboraviti da se mora ispuniti želja izdavača i kupca u uvjetima surove konkurencije. Lolita je složeno djelo zato što nas tjera da izrazimo svoj stav u odnosu na glavne junake, da prevladamo estetsku privlačnost teksta te se snađemo u etičkom labirintu (koga više simpatiziramo – Lolitu ili Humberta? tko je koga prvi zaveo? što napraviti s otrcanim svijetom puritanske Amerike 50-ih godina?).  

Ruski tekst na sajtu Lenta.ru