Voljene nakaze Petra Velikog
„Prve prirodnjačke zbirke Kunstkamere” u Sankt-Peterburgu, prva ruska muzejska i znanstvena zbirka. Izvor: Kultura.fr
Muzej antropologije i etnografije „Petar Veliki” Ruske akademije znanosti (MAE RAN), elegantna zelena zgrada izgrađena u stilu petrovskog baroka na obali Vasiljevskog otoka preko puta Ermitaža - poznatije po svom starom imenu Kunstkamera - jedna je od najstarijih zgrada Sankt-Peterburga. Oni upućeniji zgradu će prepoznati i s grba današnje Ruske akademije znanosti.
Kad posjetitelj prođe prostorije s uzbudljivim etnološkim zbirkama koje su sa svih kontinenata donijeli ruski antropolozi od 18. do 20. stoljeća, naići će na dvoranu bezazlenog naziva: „Prve prirodnjačke zbirke Kunstkamere” („Pervye estestvennonaučnye kollekcii Kunstkamery”) - u kojoj se nalazi najstarija muzejska zbirka, koju je prikupio Petar I. osobno početkom 18. stoljeća. Nepripremljen, posjetitelj u toj dvorani može doživjeti priličan šok. Na starinskim policama u stotinama staklenki u otopini stoje dijelovi ljudskih tijela i embrija ukrašenih cvijećem, morskim stvorovima i malim prekrivačima od čipke. U drugim staklenkama stoje preparirana novorođena djeca i dijelovi njihovih tijela sa svim mogućim vrstama deformacija. Između vitrina raspoređeni su mali kosturi sijamskih blizanaca sraslih na najrazličitije načine i preparirana nakazna mladunčad raznih životinja.
 |
Kostur sijamskih blizanaca, jedan od najpoznatijih izložaka „Prvih prirodnjačkih zbirki Kunstkamere”. Izvor: Kultura.rf |
Natpisi u dvorani vode posjetitelja u bizarni svijet razvijene i visoko konkurentne industrije čuvanja mrtvih tijela s početka 18. stoljeća, kada su se majstori s istinskom usrdnošću natjecali u kvaliteti rezanja ljudskih embrija i invencijama oko toga što i kako uliti u mrtve organe ili fetuse kako bi zauvijek zadržali svoj prirodni oblik i boju.
Očekivano, ova kolekcija često izaziva čuđenje neinformiranih posjetitelja, iako su, kako tvrde kustosi, „padanja u nesvijest rijetka”. Na turističkim stranicama često se mogu pronaći mišljenja da je muzej čudan, pa čak i „dosadan”: posjetitelji ne razumiju zašto bi išli u Sankt-Peterburg „gledati deformirane fetuse”.
Epicentar misli
No posjetitelj se zapravo nalazi u filozofskom epicentru jednog od najvažnijih raskrižja ruske intelektualne, a time i opće povijesti. Naime, neobična kolekcija i doslovno i simbolički nalazi se u temelju ruske znanosti i novog identiteta ruske nacije oblikovanog ogromnom misaonom energijom Petra Velikog.
Mladi Petar Veliki (1672.-1725.) upoznao je „anatomske teatre” u Zapadnoj Europi tijekom svog prvog posjeta Nizozemskoj 1697./98. Tada je u Amsterdamu išao na predavanja kod najslavnijeg anatoma, Frederika Ruyscha. Kad se vratio u domovinu, otvorio je 1706. prvi „anatomski teatar” u Moskvi, koja je tada još uvijek bila prijestolnica. Ruski car ponekad je i sam s entuzijazmom secirao ljudska tijela za potrebe ovog izlaganja.
No to nije zadovoljilo Petrovu strast za znanjem o čovjeku i njegovom mjestu u prirodi. Samo godinu dana nakon što je proglasio novoosnovani Sankt-Peterburg ruskom prijestolnicom, naredio je da se na Nevi izgradi zgrada u koju će se smjestiti neobične i za znanost fundamentalne zbirke koje je planirao donijeti. Kao i u svim drugim pitanjima, Petrova želja za znanjem i vizija kako izmijeniti Rusiju bili su povezani na dubok i kreativan način.
„Umjetnik smrti” Frederik Ruysch, (1638.-1731.), nizozemski anatom, bio je vjerojatno čovjek koji je dosegnuo najveće dubine u neobičnoj vještini umjetničko-znanstvenog prikazivanja dijelova ljudskih tijela. U želji da svoje eksponate „stoljećima ili čak zauvijek” sačuva od propadanja, razradio je do savršenstva metodu ubrizgavanja stvrdnjavajuće voskaste tvari i u najmanje krvne žile. Time je uspijevao u potpunosti sačuvati izvornu boju i oblik tijela. Detalji njegove procedure ni danas nisu sasvim jasni, iako se zna da je dijelove tijela držao u toploj vodi kako bi preprarirajuća supstanca doprla do kraja najsitnijih kapilara. Također, nitko ni prije ni poslije njega nije uložio toliko truda i talenta u samu prezentaciju.
Vrlo je važno naglasiti da je Ruyschov cilj bio ljudsko tijelo i njegove skrivene elemente predstaviti lijepima. On je i nakazne dijelove tijela smatrao „vrlo posebnim zadovoljstvom za oko”. Nadao se da će, ako dijelovi tijela budu izgledali kao živi, time poništiti „urođenu reakciju odbojnosti” koja se normalno javlja kada se „ljudi suoče s leševima”. Zato je izloške dekorirao cvijećem, lišćem, školjkama, vezenim tkaninama i smještao ih u staklenke s tekućinom (liquor balsamicus) čiju je formulu samo on znao, dobivajući na taj način prava mala remek djela. Njegova vještina je zadivljujuća, pogotovo ako znamo da ni 300 godina nakon ovog postupka izlošci nisu izgubili prirodnu boju. Kada je 1717. Petar Veliki otkupio cijelu Ruyschovu zbirku, s njom je dobio i tajnu formulu: čudesni liquor balsamicus bio je mješavina zgrušane svinjske krvi, berlinskog plavila i oksida žive. 915 eksponata Ruyschove zbirke mogu se vidjeti u Kunstkameri i danas u svom izvornom obliku. Zbirka se smatra jednom od najprestižnijih te vrste u svijetu. |
I tako, za svoje druge posjete Nizozemskoj 1717. godine, ruski car otkupio je cijelu Ruyschovu kolekciju za 30 000 guldena, što je u ono vrijeme bila suma dovoljna za izgradnju velikog ratnog broda sa svom opremom. Dragocjena zbirka, kojoj je Ruysch posvetio cijeli život, sastojala se od stotina besprijekorno očuvanih dijelova ljudskih tijela i zdravih i nakaznih embrija, umjetnički aranžiranih u otopini s tajnom formulom.
 |
Ilustracija iz „Prirodne povijesti” Feranta Imperata (Napulj, 1599.): jedan od prvih „kabineta čudesa”. Kabinet čudesa „Ormari čudesa” - ili „kabineti rijetkosti”, „teatri svijeta”, „Kunstkamere” („umjetničke sobe”, nem. Kunstkammer) ili „vunderkamere” („sobe čudesa”, njem. Wunderkammer) - bili su enciklopedijske zbirke eksponata današnjih znanstvenih područja kao što su geologija, zoologija, etnologija, medicina itd. Po duhu i porijeklu renesansne, cilj ovih zbirki bio je predstaviti veliki svijet (makrokozmos) u malom (kao mikrokozmos). Ovakvi kabineti nastali su krajem 16. stoljeća u Europi i predstavljali su luksuz bogatih ranih znanstvenika i aristokrata. Ruska Kunstkamera - sa svojom specijaliziranom zbirkom - bila je prva takva zbirka koja je kao proklamirani cilj imala obrazovanje naroda. |
Budući da zgrada Kunstkamere još nije bila gotova, zbirka je jedno vrijeme bila smještena u palači boljara Aleksandra Kikina. Imperator nije doživio preseljenje u novu zgradu: tek 1728., tri godine nakon njegove smrti, zbirka je premještena na svoje sadašnje mjesto. Da bi zbirka bila što bogatija, Petar Veliki je istovremeno s amsterdamskom kupnjom donio ukaz „O donošenju rođenih nakaza, kao i pronađenih neobičnih stvari” („O prinose rodivšihsa urodov, takže najdennyh neobyknovennyh vešej”), kako bi „ljudi dolazili i učili”. Za svaku ljudsku ili životinjsku nakazu rođenu u Rusiji plaćao je 10 rubalja - što je u ono vrijeme bila suma za koju su se mogle kupiti bar tri krave. Kako bi što više ljudi dolazilo vidjeti njegov „divni prizor” („zelo divno“), svatko tko bi pogledao izloške dobivao je „kavu, čašicu votke ili mađarskog vina”, dok su za desert „davali cukerbrod”.
Zašto nakaze?
Tako je nastala zbirka koju danas vidimo. U dvorani Kunstkamere kao da nas promatraju otvorene dječje glave s otkrivenim mozgom, fetus koji u šaci drži vlastito srce, odrezane dječje noge ukrašene čipkama i škorpionima, kostur petomjesečnog embrija ukrašenog crvenom trakicom napravljenom od vlastitih krvnih žila, dječji kostur s dvije glave, embrij deformiran encefalitisom, novorođeno dijete s divovskom glavom (posljedicom hidrocefalije), mnogo novorođenčadi s dvije glave, tri ruke, ribljim repovoma i bezbrojnim drugim deformacijama lica i tijela, složena po znanstveno logičnom rasporedu... Lica iza stakla često imaju blag izraz, neka izgledaju kao da su živa ili da mirno spavaju, dok im je boja kože bjelkasto-rumena. A na nekima se mogu vidjeti fini tragovi bola, zamrznuti u vremenu, kao na fotografiji.
Dok sve to promatra, posjetitelja obuzima neobična mješavina dubokog estetskog doživljaja razotkrivenih djelića malih organa - bezbrojnih profinjenih žilica, cjevčica i tkiva prelijepih živih boja koje mirno plivaju u otopini - što su stari anatomi i željeli, poštovanja spram čudesnosti ljudskog tijela, nevjerice, sažaljenja, povremene kratkotrajne tihe odbojnosti, raznih ideja o životu i smrti i razmišljanja o umu čudnog cara koji je ova stvorenja volio i istovremeno toliko izmijenio Rusiju.
 |
| Izložak teratološkog dijela zbirke Petra Velikog. Izvor: RIA „Novosti“ |
Ali, zašto nakaze? Još je filozof Francis Bacon (1561.-1626.), jedan od glavnih arhitekata znanstvene metode koju i danas slijedimo, smatrao da je proučavanje deformacija jedna od fundamentalnih zadaća nove znanosti. On je kao ravnopravne slojeve stvarnosti - a time i ravnopravnih područja istraživanja - smatrao prirodu u netaknutom obliku i povijest ljudskih intervencija na njoj. Između tih slojeva nalaze se i svojevrsne intervencije prirode na samoj sebi, tj. Razna odstupanja („čudesa”), u koje se ubrajaju i - nakaze. Njih je Bacon smatrao jednako prirodnim kao i netaknutu prirodu s jedne strane, i tehničke intervencije na njoj s druge. Međutim, upravo je proučavanje nakaza, tih „otklona od uobičajenog hoda prirode”, smatrao temeljnim sredstvom za dostizanje krajnjeg cilja, a to je ovladavanje samom prirodom, tj. „prijelaz od čudesa prirode k čudesima tehnike”.
Petar Veliki svakako je bio vrlo dobro upoznat s ovim učenjima i stoga „Prve prirodnjačke zbirke Kunstkamere” otkrivaju fascinantan uvid u pogled na svijet tadašnjih filozofa i prvih znanstvenika.
Narodna znanost
I zaista, od ovog sjemena nastalo je veliko potomstvo. Rusija je vrlo brzo postala jedna od najvećih znanstvenih sila na svijetu. U Sankt-Peterburg pohrlili su strani znanstvenici, profesori i studenti, privučeni izvrsnim uvjetima rada. Sama Kunstkamera postala je sjedište Peterburške akademije znanosti, osnovane 1724. (Academia Scientiarum Imperialis Petropolitana, današnja Ruska akademija znanosti).
Činjenica da je Rusija početkom 18. stoljeća imala akademiju znanosti svrstavalo ju je u nekoliko najnaprednijih zemalja svijeta. No, postojale su i neke razlike, koje je sve Petar Veliki projektirao u svojim velikim vizijama. Naime, rusku akademiju i njezine znanstvenike u potpunosti je financirala država, što je u to vrijeme bilo bez presedana.
Dublji uvid u ideje koje je Petar Veliki postavio u temelje karakteristično ruske znanosti otvara se iz njegovog shvaćanja funkcije zbirke nakaza. Ta zbirka je prije svega, po riječima samog cara, služila „na korist državi”. Deformitete je skupljao i izlagao kako bi „ljudi dolazili i učili”, jer „neuki vjeruju da se takve nakaze rađaju od djelovanja đavolskog zbog magija i kletvi, što ne može biti, nego [nastaju] zbog ozljede unutarnje”. Tako je, na neki način, znanost u Rusiji, za razliku od drugih razvijenih zemalja, od samog početka deklarativno bila narodna.
Čudesa prirode i čudesa ljudska
Izvor: RIA „Novosti“
Kao što smo rekli, zgrada Kunstkamere, izvorno sagrađena kako bi se u nju smjestio Petrov „divni prizor”, postala je srce ruske znanosti. Središnja kula Kunstkamere i danas oslikava vizije Petra Velikog: na njezinom vrhu nalazi se kugla koja simbolizira Sunčev sustav, ispod koje stoji kolekcija baconovskih „čuda prirode”. Na taj način zgrada Kunstkamere predstavlja utjelovljenje veze makrokozmosa i mikrokozmosa, baš kao što su renesansni tvorci „kabineta rijetkosti” i ruski imperator željeli.
I zaista, posjetitelj koji se popne na više katove Kunstkamere zateći će tamo pravu riznicu „čudesa ljudskih”: kabinete prvih ruskih znanstvenika, knjige koje su pripadale osobno Lomonosovu, opservatorij, veliki Gottorpski globus, dvoranu u kojoj je zasjedala rana akademija znanosti - jednom riječju, mjesto gdje je stvorena Rusija kao znanstvena velesila.