Teme i ideje ruske književnosti 21. stoljeća

Pisac Zahar Prilepin smatra da je ruska književnost 2000-ih puna „predosjećaja apokalipse”. Izvor: RIA „Novosti“

Pisac Zahar Prilepin smatra da je ruska književnost 2000-ih puna „predosjećaja apokalipse”. Izvor: RIA „Novosti“

Ruska književnost se, kao i uvijek tijekom svoje duge povijesti, i u 21. stoljeću bavi svojom važnom zadaćom: osmišljava epohu, slika portrete novog društva i njegovih predstavnika, postavlja provokativna pitanja, stvara realistične, polufantastične ili postapokaliptične slike, traži forme koje odgovaraju vremenu i, najzad, otkriva mnoga nova imena. Ruski vjesnik predstavlja najvažnije teme i postignuća ruskih književnika novog stoljeća.

U posljednjem desetljeću 20. stoljeća, poznatim u Rusiji kao „nesretne devedesete”, ruska književnost osjetila je svu punoću nekontrolirane slobode, koja je kao bujica potekla iz pukotine na slomu dviju epoha. Ruska književnost tu je slobodu iskoristila. Objavljena su djela koja se nisu smjela objaviti u Sovjetskom Savezu, od emigrantske proze do disidentskog „samizdata”. Istovremeno je na sve strane cvjetala bulevarska književnost. Suvremeni ruski pisci ponekad su se gubili u cijeloj toj lavini pa je ruska književnost pronašla svoj izraz 2000-ih, predstavivši cijelom svijetu plejadu snažnih pisaca koji su hrabro eksperimentirali žanrovima i tematikom.


Teme i ideje

Svako umjetničko književno djelo koje se danas piše na ruskom jeziku, ako se uopće tiče socijalnog ili političkog života, izražava jedinstveno raspoloženje koje vlada masama, a to je mržnja prema kapitalizmu i ironičan odnos prema demokraciji.

Vadim Leventalj, književni kritičar

Kritičar Konstantin Miljčin iz časopisa Ruski reporter oštroumno i precizno izdvaja sedam glavnih tema ruske književnosti 2000-ih: „čovjek u ekstremnoj situaciji”, u ratu ili zatvoru - stanje šoka nakon Čečenskih ratova i sudskih procesa koji su podigli veliku prašinu u javnosti, poput suđenja Mihailu Hodorkovskom („Rat jednog vojnika” Arkadija Bapčenka, „Žeđ” Andreja Gelasimova); „propast imperije”, tj. osmišljavanje raspada sovjetske supersile, potraga za orijentirima nakon njezinog rušenja, a kod pojedinih pisaca i nostalgija za nekadašnjom moći („Vilina kosa” Mihaila Šiškina, „Kameni most” Aleksandra Terehova); „novi Rusi” - kao nebo i zemlja se razlikuju nekadašnji komsomolac ili udarnik socijalističkog rada i današnji uredski službenik; „potraga za zlatnim vijekom”, tj. za vremenom kada je u Rusiji život bio lijep (serija knjiga Borisa Akunjina o Erastu Fandorinu); „apokalipsa danas” - procvat antiutopijskog i postapokaliptičnog žanra („2033.” Dmitrija Gluhovskog, „Onaj koji živi” Ane Starobinec, „Dan opričnika” Vladimira Sorokina , „2017.” Olge Slavnik); „vlastiti mali svijet” - o životu ruske provincije; i najzad, „emocionalna književnost” - čini se da je tema osjećaja također bila izgubljena u sovjetsko doba i ruska književnost morala ju je ponovno pronaći („Pismovnik” Mihaila Šiškina).

„Mladi izdanci” nadilaze antisovjetski projekt, jer je destruktivan i zapravo rusofobski

Zahar Prilepin, književnik

Drugim riječima, ruska književnost u 21. stoljeću bavi se svojim važnim poslom: osmišljava epohu, slika portrete novog društva i njegovih predstavnika, postavlja provokativna pitanja, stvara postapokaliptične slike, traži forme koje odgovaraju vremenu i otkriva mnoga nova imena.

Dok se književnost za široke mase osjeća prilično lagodno i privlači čitatelje lakim ironičnim i zabavnim romanima, u prozi namijenjenoj intelektualcima prevladava mračno raspoloženje. Zahar Prilepin smatra da je ruska književnost 2000-ih puna „predosjećaja apokalipse”. Za nju je karakterističan „povratak socijalnog i kritičkog realizma uz istovremeni osjećaj propadanja nacije i rasipanja svih kriterija morala i zdravog smisla kao takvog”, kao i osjećaj da „'mladi izdanci' nadilaze 'antisovjetski' projekt, jer je destruktivan i zapravo rusofobski”, smatra pisac.


Književnost i vlast

Uvod u Pelevina
Viktora Pelevina čitaju u cijelom svijetu kao velikog suvremenog, a ne samo ruskog pisca. Stvarajući mitove i legende nove Rusije, on je zbrojio braću Strugacke i Lema, i pomnožio ih s Borgesom. Upoznajte ovog vrlo neobičnog stvaraoca.

U Rusiji je prije Oktobarske revolucije za književnost bilo uobičajeno da se ne zatvara u unutrašnji svijet junaka, nego da svakako obrađuje i vječna pitanja, prvenstveno kako društvo učiniti humanijim, koji politički pravac bi bio optimalan za dostizanje tog cilja i kako usmjeriti zemlju u tom pravcu. Vlast je sa svoje strane slušala pisce i reagirala ovisno o duhu vremena, čas uvodeći cenzuru, čas je ukidajući.

Sada je odnos vlasti i književnosti istovremeno i složen i jednostavan. Prilepin je, recimo, član zabranjene nacional-boljševičke partije a njegovo djelo „Sanjka” jedan je od najpopularnijih i najrevolucionarnijih romana 2000-ih. Prilepin smatra da pisci i vlast „žive odvojeno”, da svatko može pisati što želi i da vlast ionako ne obraća pažnju na to, pa prema tome, ako pisac želi svoja stajališta prenijeti čitatelju, mora sam stupiti na političku scenu.

„S obzirom da književnost ima vrlo slabe veze s političkim, ekonomskim i društvenim životom, mnogi pisci odlučili su neposredno sudjelovati u političkom, ekonomskom i socijalnom životu zemlje (Boris Akunjin, Ljudmila Ulicka, Dmitrij Bikov), ali su se brzo razočarali. Drugi (poput Eduarda Limonova, mene i Sergeja Šargunova) i dalje u njemu sudjeluju”, komentira Zahar Prilepin za Ruski vjesnik.

„Svako umjetničko književno djelo koje se danas piše na ruskom jeziku, ako se uopće bavi socijalnim ili političkim životom, izražava jedinstveno raspoloženje koje vlada masama, a to je mržnja prema kapitalizmu i ironičan odnos prema demokraciji”, smatra pisac, književni kritičar i urednik Vadim Leventalj.


Trendovi i brendovi

Što Rusi danas čitaju?
Ruska književnost je na raskrsnici: traže se novi žanrovi, novi jezik i novi junak. O ruskom književnom tržištu i suvremenom čitatelju za Ruski vjesnik govore protagonisti književne scene.

U književnosti za široke narodne mase tijekom 2000-ih i 2010-ih postali su popularni serijski projekti. Jedan od najdojmljivijih je „Svemir Metro 2033.”, zasnovan na postapokaliptičkoj sagi Dmitrija Gluhovskog. Ova serija uspjela se probiti i izvan granica Rusije, pa su svoje romane za nju već napisali britanski, talijanski i kubanski autori.

Neočekivano se pojavio pojam „pravoslavni bestseler”. Upravo tako su kritičari nazvali fenomenalan uspjeh knjige arhimandrita Tihona Ševkunova „Nesveti a sveti”, u kojoj su prikupljene priče o životu ruskog svećenstva i koja na prvi pogled nije bila nimalo ambiciozna. Njezin ukupan tiraž prešao je milijun primjeraka, a epigoni su odmah preplavili tržište.

U žanrovima su se oblikovala dva osnovna središta. S jedne strane to je težnja nefantastičnim sadržajima: biografijama, istinitim pričama, putopisima, romanima u obliku istraživanja, a s druge „uspješno umetanje fantastičnih elemenata u realistično pripovijedanje”, kako je to opisala Alisa Ganija, spisateljica i književna kritičarka. „Primjećuje se težnja da se svijet oko nas zabilježi što vjerodostojnije (u modi su nefantastični sadržaji), a da se istovremeno zaviri iza horizonta, da se pročita budućnost zemlje i čovječanstva, da se osmisli današnji politički i socijalni sustav u zemlji, mahom prenošenjem u blisku budućnost. Drugim riječima, na realističnu prozu stavlja se neka vrst prozračne maske” smatra Ganija. 

Sveti luđaci u ruskoj tradiciji
Roman Evgenija Vodolazkina ''Lovor'' nazivaju jednim od glavnih književnih događaja prošle godine, a njegovog autora – pisca i stručnjaka za starorusku kulturu – ruskim Umbertom Ecom. Veliki dio romana posvećen je opisu jurodivih, pojavi koju mnogi prihvaćaju kao izračito rusku. Za Ruski vjesnik autor romana detaljno govori o jurodivima.

U tom polufantastičnom žanru vrlo su uspješni pisci poput Dmitrija Bikova i Olge Slavnik.

„Ta metoda daje pravu slobodu stvaralaštva i imaginacije”, govori Slavnik. „Naš sadašnji život ne može se opisati njegovim vlastitim formama. Zvuči paradoksalno, ali radi postizanja vjerodostojnosti i prepoznatljivosti, potreban je element fantastike.”


Izdvajamo

Pisci na koje treba obratiti pozornost:


Viktor Peljevin i Vladimir Sorokin

Najpoznatija imena ruske književnosti 90-ih su Viktor Peljevin („Čapajev i Praznina”, „Sveta knjiga vukodlaka”) i Vladimir Sorokin („Led”, „Dan opričnika”, „Šećerni Kremlj”). Njihova slava i autoritet protežu se i u sljedeće desetljeće. Peljevin je proglašen za jednog od glavnih ruskih intelektualaca. On svake godine (uz rijetke izuzetke) objavljuje po jednu knjigu. U svakoj knjizi on preslikava rusko društvo i kroz upečatljive likove tumači što se s tim društvom događa. Sorokin se ne ograničava estetskim okvirima, pokreće najbolnije probleme tog istog društva i smjelo zaviruje u njegovu budućnost.

LGBT književnost u Rusiji: neprestani underground
Nakon teških vremena opresije u SSSR-u, izdavanje i distribucija gay i lezbijske poezije i proze u Post-sovjetskoj Rusiji značajno se povećala. Od 1990-ih, ruska LGTB književnost pronašla je svoje mjesto u literarnim kretanjima.


Mihail Šiškin

Šiškin je vjerojatno ruski pisac s najviše odlikovanja. Dobitnik je svih značajnih ruskih književnih nagrada. Mnogi ga tretiraju kao živog klasika zbog bogatstva jezika i održavanja najboljih tradicija ruske književnosti. On se ne boji složenih polifonih dijela i oštrih političkih izjava. Piše sporo - svakih pet godina objavljuje po jedan roman. Najvažnija djela „Vilina kosa” i „Pismovnik” prevedena su na engleski.


Ljudmila Ulicka

Započela je književnu karijeru u vrlo zrelom dobu. Ulicka je imala 50 godina kad joj je objavljena prva knjiga. Knjige su joj prožete humanošću, u njima se govori o mnogim etičkim problemima - i privatnim, i društvenim, i vjerskim. Nije čudo što danas mnogi u Ulickoj ne vide samo izvrsnog prozaista, nego i svojevrstan moralni autoritet. Najpoznatija njezina djela su „Daniel Štajn, prevoditelj”, „Sonječka”, „Medeja i njena djeca” i „Kazus Kukockog”.