Uloga boršča u suvremenom hrvatskom punku

Kad neki bend u Hrvatskoj odluči svirati na stranome jeziku, možete se kladiti da će to biti engleski. Moda datira još iz 60-ih godina i s vremenom se razvila u simptom kronične kolonijalnosti na tragu izreke Wima Wendersa: 'Jenkiji su kolonizirali našu podsvijest'.

No kad jedna domaća punk skupina, koja ne bježi od svirki po opskurnim birtijama i mjesnim zajednicama, odluči pjevati na ruskome, onda to u Hrvatskoj  ispada žešća alternativa - pogotovo u prošlom desetljeću, kada su sa svirkama krenuli veseli protagonisti brojnih tuluma po studentskim domovima, danas okupljeni u sastav Cherkezi United.

Komunikacijskim kanalima zagrebačke studentarije počeo se širiti glas o tipovima koji po gradskim i okolnim off ružionama sviraju punk obrade sovjetskih crtića. Moglo se činiti da takav projekt neće potrajati nakon što momci pokupe diplome i ulaskom u žrvanj kapitalizma nestane nadahnute euforije studentskog stanja uma. Ali pokazalo se da u 'Čerkezima' postoji nešto dublje.

Pet godina nakon prvog albuma 'Kuda pošel', lani je izašla 'Petoljetka'. Na prijelazu u tridesete godine života članovi grupe mogu se pohvaliti nastupima na DOF-u, Exitu, a odnedavno i In Music festivalu, gdje im je finale nastupa podsjećalo na revival Stoogesa, s publikom koja derneči po pozornici dok bend svira Katjušu.

Inače dugo nisu htjeli ni čuti da bi na repertoar uvrstili nju ili Kaljinku, jer su to prvoloptaške asocijacije na rusku glazbu, a njihova vizija, iako umnogome proizlazi iz pozitivnih učinaka tulumske zajebancije, ipak stremi nekoj originalnosti. Premda nemaju komercijalnih pretenzija, s vremenom su se odlučili na 'širenje područja borbe', pa su na Petoljetki uz glazbu ruskih korijena mnogi tekstovi dobili hrvatske verzije. 'Osjetili smo da publici na koncertima fali taj trenutak u kojem mogu zapjevati', kažu Čerkezi.

Odabir ruskog jezika i ćirilićne ikonografije ne tako davno mogao se na ovim, nacionalizmom zatrovanim prostorima, tretirati i kao provokacija - čak subverzija. Je li odabir izričaja za grupu Cherkezi United ikada bio izraz nekog protesta?

'Ne', odgovorit će odlučno. Bilo je to uvijek i samozezanje, otkačenjaštvo koje je preraslo u organiziranu svirku. Varijanta pankerskog larpurlartizma oslobođena bilo kakvih političkih poruka ili agitacija, neopterećena ideologijama i političkom korektnošću, štogod on značila. No s druge strane, ta studentska brija otvorila je mladim visokoobrazovanim ljudima prolaze do svijeta koji poziva u dublje istraživanje. Otkrili su ruske pjesme iz 2. svjetskog rata, zatim more tradicionalne glazbe: od kozačkih napjeva, preko kavkaske lezginke, do grlenog pjevanja dalekih stepskih naroda. Oduševile su ih 'Poljuško polje' i 'Oj, to ne večer' s kojom je u ring jedno vrijeme ulazio Fjodor Emeljanenko. Itko zna 'kuda pošli' – kamo ih davno oduševljenje crtićima može odvesti, jer sada, nakon faze bendovog 'djetinjstva' traže svirače za proširenje sastava na akustične instrumente poput trube, harmonike i balalajke.  Možda će zvučati pretenciozno, ali njihova potraga i razvoj daleko od logike top lista i srednje struje podsjeća na svojedobnu fascinaciju mladih britanskih bendova iz ranih 60-ih, poput Rolling Stonesa ili Animalsa, Amerikom i glazbenim tradicijama američkih crnaca.

Pjevač Rajko je iz Tovarnika, bubnjar Nino iz Vinkovaca, basist Bruno iz Bjelovara, multiinstrumentalist Daba iz Zagreba. Ali čarobni sastojak koji je omađijao Cherkeze ne dolazi iz Lijepe naše već iz lijepe Ukrajine: Aleksandr Paščenko 'Sale', koji je nakon Kijeva i Krima kao tinejdžer završio u Zagrebu. Na prvu, Sale zbunjuje govorom fetivog Slavonca jer je svoje 'formativne' studentske dane provodio s ekipom iz tog dijela Hrvatske.

'Studentski dom Laščina na prijelazu stoljeća. Rajko i ja imali smo jednu i pol gitaru, a užasno nam se sviralo. Upoznali smo Ninu koji je tada razvaljivao u Babiesima. Dovukli smo hrpu instrumenata i počeli svirati u prijateljevom stanu', prisjeća se Sale. Dalje legenda ide ovako:

'Jednog dana Saletu je došao frend iz Sibira i donio muziku iz sovjetskih crtića. Na tulumu je netko u računalu slučajno našao 'V trave sidel kuznečik' (U travi bio skakavac', op. M.S.). Šta je ovo?! Nastalo je oduševljenje... To bila prva stvar koju smo svirali'.

Uslijedili su Plastelinska vrana, Oblaci, Čunga Čanga, Čeburaška, Bremenski gradski svirači i druge legende sovjetskog animiranog stvaralaštva.

'Živjeli smo skupa, kuhali boršč, peljmene i šašlik. Hrana nas je uz glazbu najviše povezala s kulturom istočnih Slavena. Kad Sale ili njegov 'stari' (poznati ukrajinist Evgenij Paščenko, op M.S.) odu na istok, vrate se sa senfom, začinima...', pričaju Čerkezi. 'Kad bi se radio boršč, došlo bi po 30 ljudi u stan - imali smo lonac od 20 litara. Dečki bi došli dan ranije na 'operaciju temeljac': treba skuhati četiri kile mesa… Jutro nakon tuluma lonac bi uvijek bio prazan', tvrdi Sale Paščenko, inače industrijski dizajner u Gredelju i strastveni kuhar.

Lenjingradski rock n' roll i dalmatinsko maslinovo ulje

Misija 'Čerkeza' do danas bi se mogla opisati kao fuzioniranje istočnoslavenske i južnoslavenske glazbe, i paralelno isto to na polju kuhinje. Jedni su otkrili kozačke pjesme i lenjingradski rock n' roll, a drugi dalmatinsko maslinovo ulje...

'Sigurno je da postoji neka veza između ska ritma i polke. Što se tiče bendova poput Gogol Bordella ili peterburškog Lenjingrada, na njih tada nismo obraćali pažnju', kaže Sale. 'Mada nam je netko rekao da smo Gogol Bordello za siromašne', dodaje Nino. No ideja nije bila kopirati nekakve uzore, nego 'Idemo ove super dječje pjesmice rasturiti na pankerski način. Tako su nježne, nevine... Ajmo to demolirati.'

U svom naumu nisu imali mnogo skrupula ni milosti – kao horda Čerkeza, rekao bi netko kome to ime zvuči kao orijentalna varijanta Čejena ili Irokeza s Divljeg istoka. Dok su se hrvatski dio horde fascinirao dječjim pjesmicama koje su skladali profesionalni sovjetski muzičari, Sale Paščenko je dalje posezao za svojom košaricom čuda i momcima koji nikad nisu bili u Rusiji donio kultne bendove poput Graždanskaje oborone i Kinoa. Možda i prvi put na ovim prostorima, stvari uz koje su odrastale generacije i generacije s onu stranu Željezne zavjese počele su se svirati po kvartovskim gigovima, klubovima centra i provincije te pozornicama značajnih ovdašnjih festivala.

'Ima ovdje dosta Rusa, Ukrajinaca, odnosno ekipe s tog govornog područja koja iznebuha naleti na naš nastup itekako prepoznajući što sviramo... Takvi ljudi vjerojatno čitaju i Ruski vjesnik, pa ih pozivamo da naiđu!', poručuje Paščenko. Kad čuju neki klasik iz daleke domovine, takvi im posjetitelji, kaže, nakon par pića stvore šou na koncertima.

Neočekivana popularnost u ruskom kiber-prostoru

Živimo u vremenu virtualnog globalnog sela u kojem se događaju stvari nezamislive do prije pet-šest godina. Tako su Cherkezi United uz relativnu anonimnost na domaćoj sceni postali interesantni slušateljima na više kontinenata - pogotovo u Rusiji.

'Petoljetka se u roku od par dana pojavila na 'milijardu' ruskih blogova, foruma... Ali i na zapadu. Etikete koje smo izmislili poput 'CCCP loatation punk' engleske su jer bismo išli svirati svugdje. Javljaju nam se i iz Italije, Venezuele... Ali realno, prebacivanje na hrvatski jezik rezultat je zaključka da nam je realna baza Balkan', kaže Bruno.

Povijesno gledano, Čerkezi su narod crnomorskih muslimana koji je u 19. stoljeću pretrpio velika stradanja uslijed širenja carske Rusije na Kavkaz. Stoga danas našim punk rusofilima iz Rusije stižu i pomalo zbunjeni upiti slušatelja kojima nije baš jasno zašto se zovu Čerkezi a sviraju rusku glazbu.

Iako momci zapravo nisu površni kao što bi netko mogao zaključiti na temelju angliziranog naziva benda. Kad ih pitate što čitaju od 'Rusa', reći će – klasike. No za bubnjara Ninu klasici nisu prvoloptaške asocijacije, Dostojevski ili Tolstoj, nego zaumni Daniil Harms, recimo. Basist Bruno čak razmišlja kako Harmsa uglazbiti: 'Imam njegove zbirke koje su izašle kod nas u izdanju Šarenog dućana. Teško je...' 

'To bi trebao Tom Waits pokušati', dobacuje Sale.

S druge strane, ako su od punk gitare došli do balalajke i harmonike, od Čeburaške do Ivana Rebroffa, možda pronađu i način da s instrumentima i Harmsom zađu s onu stranu uma, željezne zavjese, čega već...

Dok Bruno, Nino, Rajko i Daba maštaju da se konačno zapute na turneju po rupčagama i vatrogasnim domovima bivšeg Sovjetskog Saveza, Sale kao da kroz ovo 'stvaralačko preuzimanje' na neki način oplemenjuje žal za rodnim krajem:

'Kad gledaš snimke Graždanskaje oborone tamo i KUD Idijota ovdje, otprilike iz istog razdoblja - to je to. Mi smo braća Slaveni (smijeh)... Dosta sam pričao s Ukrajincima i Rusima; ovdje u Hrvatskoj  je taman ta granica slavenskog, a opet ima dosta europskog duha. Kad neki Ukrajinac ili Rus ode u Beč, ili negdje u Njemačku, njemu je tamo grozno. Ovdje se još uvijek sve to na neki način poklapa.'

Zasad nitko iz ruskog veleposlanstva, udruga ili insititucija, nije prepoznao što Cherkezi United rade za promociju ruske kulture u Hrvatskoj. I to bez predumišljaja. Možda ih baš zato ne primjećuju.

S druge (zaumne) strane, veće su šanse da će ih jednom primijetiti oni koji doista trebaju. Oni koji rade bez predumišljaja.