LGBT književnost u Rusiji: neprestani underground

Još od starih vremena, homoseksualnost se javlja kao stalna tema u prozi i poeziji. Radilo se o staroj Grčkoj ili Kini, gay i lezbijske veze oduvijek su postojale pored heteroseksualnih veza, što se odražavalo i u književnosti – uzmimo Sokrata ili Sapfu u Grčkoj ili „Šljivu u zlatnoj vazi“, klasični kineski roman iz 17. stoljeća. U Rusiji 19. stoljeća, društvo je također toleriralo istospolne veze. Sergej Uvarov, poznanik Goethea i Alexandera Humboldta i Ministar javnog obrazovanja, nije skrivao svoje romantične veze s mladićima, kao ni Filipp Vigel, prijatelj Puškina i plodan pisac.

Situacija se promijenila početkom 20. stoljeća, kada se javno mišljenje okrenulo protiv homoseksualaca. Pjesnik i Veliki princ Konstantin Romanov, poznati poduzetnik Sergej Djagiljev, znameniti pjesnik Mihail Kuzmin, svi su oni morali skrivati svoju prirodu u strahu od javne osude. Mihail Kuzmin bio je jedan od prvih ruskih pisaca koji je otvoreno inkorporirao gay teme u svoja djela – na veliko zaprepaštenje javnosti. Njegov roman „Krila“ izazvalo je val prezira kod peterburške publike, koja je previdjela pravu važnost djela, o kojem se pohvalno izrazio Aleksandar Blok. Mnogo kasnije, sovjetski pjesnik Evgenij Evtušenko nazvao je Kuzmina „prvim seksualnim disidentom“.

Početkom 20. stoljeća, homoseksualne aktivnosti, ponižavajuće nazvane „sodomijom“, tretirane su kao kaznena djela u Ruskom carstvu, ali u praksi su se kazne rijetko izvršavale. U Sovjetskom Savezu, sodomija je proglašena kaznenim djelom 1934. godine (članak 121. Kaznenog zakonika). Od tada, mnogi ruski pisci i umjetnici osuđeni su zbog sodomije i poslani u radne logore, gdje kao pravi razlog nije navođena njihova homoseksualnost nego društvena aktivnost protiv opresivne države. S druge strane, neki pisci i glumci jako su se borili da zadrže slobodu i nastave život u Sovjetskom Savezu, pa su skrivali svoje seksualne preferencije – na primjer, Evgenij Haritonov, pisac, glumac i redatelj, predvodnik ruske gay kulture u 70-ima. Haritonov je živio pod prismotrom KGB-a, kao i mnogi drugi pisci i pjesnici undergrounda; upravo je ova pozicija van zakona učinila da gay književnost postane dio šireg područja necenzurirane književnosti u sovjetskoj Rusiji.  

Godine 1993., zloglasni članak 121. je ukinut a alternativne seksualne orijentacije maknute su s liste zločina. Time je izdavanje gay književnosti postalo sigurnije, pa 1993. Dmitrij Kuzmin osniva je izdavačku kuću „Argo-Risk“, u kojoj će izdati svoj časopis „Vavilon“ i „Risk“, časopis za gay književnost, koji je prvi put izašao 1995. Knjige „Argo-Riska“ izdane su u nakladi od samo 1000 primjeraka. Izdavačka kuća oduvijek je bila neprofitna udruga, koja se financirala privatnom ušteđevinom urednika.

Kasne 2000-te bilježe procvat u ruskom literarnom životu, s brojnim festivalima i čitanjima organiziranim u raznim ruskim gradovima, od Moskve i Peterburga do Ekaterinburga i Kalinjingrada. Godine 2007. peterburške pjesnikinje Nastja Denisova i Nadja Djagiljeva organizirale su prvi Festival lezbijske ljubavne lirike (FLLL), jednodnevni događaj u peterbuškom klubu održan 26. svibnja 2007. Prije festivala, organizatorice su postavile poruku na web pozivajući lezbijske pjesnikinje da prijave svoje radove na festival. Nastja Denisova prisjeća se da su dobile „mnogo pisama, mnogo više nego što smo očekivale, a izabrale smo pjesnikinje iz raznih gradova, čak i iz inozemstva. Nismo imale nikakav budžet pa nismo mogle platiti putne troškove sudionicama, i neke naše pjesnikinje nisu mogle doći na festival. Umjesto njih, Nadia ili ja izašle bi na pozornicu i čitale njihove pjesme, kako bi se čuli i njihovi glasovi.“

Filofobija ili mržnja prema ljubavi Ruski vjesnik vam donosi tekst Leva Rubinštejna, poznatog ruskog pjesnika i esejista, o rastućoj homofobiji i mržnji u ruskom društvu.

Sljedeći festival održan je ubrzo nakon toga, 30. listopada, 2007. Festival je privukao nezanemariv broj ljubitelja poezije i, nakon takvog uspjeha, uslijedio je almanah lezbijske ljubavne lirike „Le Lju Li“, u izdanju izdavačke kuće „Kvir“, 2008., u nakladi od također 1000 primjeraka. Knjiga je sadržavala radove 30 lezbijskih pjesnikinja, uključujući Nastju Afanasjevu (dobitnicu književne nagrade „Ruska premija“ 2006.), Allu Gorbunovu (dobitnicu nagrade „Debut“ 2005.), Tatjanu Mosejevu, Fainu Grimberg i druge, kao i neprofesionalne ruske lezbijske pjesnikinje čiji su radovi u almanahu izdani prvi put. Treći i posljednji festival lezbijske ljubavne lirike održan je 31. svibnja 2008. u Sankt-Peterburgu. Tada je festival zaustavljen jer, kako su organizatorice objavile „nije bilo zanimljivih novih autorica, pa smo odlučile pričekati par godina.“ Kao što je Denisova nedavno izjavila, u jeku rastućeg neprijateljstva prema seksualnim manjinama koje podiže ruska vlada, postalo je teško pa čak i opasno organizirati takve događaje.

Dmitrij Kuzmin, koji također detektira trenutno zatajenje u ruskom gay-književnom životu, vidi uzrok toj situaciji u samoj gay zajednici – vrlo je loše organizirana, u njoj intelektualci ne igraju značajnu ulogu, pa književni rad definitivno nije na urgentnoj listi. S druge strane, mnogi gay pisci uspješno nastavljaju svoje književne karijere, mnogi postaju laureati važne književne nagrade „Andrej Beli“ – Dmitrij Kuzmin (2002.), Aleksandar Iljanjen (2007.), Nikolaj Kononov (2009.), a drugi, poput Linora Goralika i Alekseja Purina, redovito objavljuju u ruskim časopisima.