Denis Macujev o ruskim skladateljima, jazzu i sinergiji u glazbi

Narodni umjetnik Ruske Federacije Denis Macujev pijanist je kojega u svjetskim umjetničkim krugovima nije potrebno posebno predstavljati. Još dok je pohađao Srednju glazbenu školu pri Moskovskom konzervatoriju „P. I. Čajkovski“ bio je stipendist Fondacije „Nova imena“ te je održao koncerte u više od 40 zemalja. Popis njegovih nagrada i postignuća toliko je velik da čovjek jednostavno ne zna odakle bi krenuo, no svakako treba istaknuti njegov najvažniji profesionalni uspjeh – pobjedu 1998. godine na 11. Međunarodnom natjecanju „P. I. Čajkovski“, jednom od najprestižnijih pijanističkih natjecanja na svijetu, što mu je odmah donijelo svjetsku slavu.

Susret s Macujevom dogodio se netom nakon njegovog nastupa u slavnoj Berlinskoj filharmoniji gdje je izveo Šostakovičev Drugi koncert za klavir i orkestar kojim je dirigirao Valerij Gergijev.

Je li Šostakovič kao izbor večerašnjeg programa bio uvjetovan unutarnjim porivom k energičnim temama, trenutnim raspoloženjem ili nečim trećim?

Denis Macujev: Obožavam oba koncerta Dmitrija Šostakoviča. Radi se o apsolutno vrhunskim djelima koja je napisao za klavir. Za drugi stavak kod oba koncerta može se reći da je to glazba za sva vremena. Duboke, prelijepe, romantične melodije, koje predstavljaju takav kontrast u odnosu na prvi i treći stavak. A prvi koncert je, kako kaže Jurij Temirkanov s kojim se potpuno slažem, jedna velika komedija!

Od koga ste najviše učili? Pritom ne mislim na one kod kojih ste bili u klasi nego na velike pijaniste i Vaše prethodnike. Slušajući Vas večeras, prisjetio sam se Emila Giljelsa.

D. M.: Da, oduvijek sam mu se divio. Čak sam ga jedno vrijeme i oponašao trudeći se da prikažem njegov način izvođenja i poseban zvuk - jer kada ga slušate, po zvuku je odmah jasno da upravo on svira. Pored njega bih naravno istaknuo i Richtera, Michelangelija, Horowitza i Cliburna, a Rahmanjinov je, što se mene tiče, na prvom mjestu.

Je li lako surađivati ​​s maestrom Gergijevim?

D. M.: Svakako, on je jedan od mojih najdražih prijatelja među glazbenicima. Družimo se već dugi niz godina. Mogu reći da je velika sreća raditi s njim jer je on potpuno posvećen svom djelu. Njegova omiljena riječ je „orati“. Nije ni čudo što je nedavno dobio zvanje Heroja rada. On doista voli to što radi, svim srcem se prihvaća svakog posla dovodeći ga revnosno do kraja, bilo da je u pitanju zahtjevna interpretacija ili izgradnja novog kazališta.

Uskršnji festival donosi glazbu i zvon u Moskvu+VIDEO

U posljednje vrijeme zajednički puno vremena posvećujemo djeci, mladom naraštaju u našoj zemlji. Srećom, imamo puno nadarene djece i treba im pomoći. Možda lijep primjer za to jest to što su na festivalu „Bijele noći“ nastupili pobjednici posljednjeg natjecanja u Astani (Kazahstan) na kojem sam imao čast biti predsjednik žirija. Nadam se da će to za njih biti odskočna daska za uspješnu karijeru.

Oduzimaju li Vam društvene aktivnosti i obveze mnogo vremena?

D. M.: Da, mnogo, ali najvažnije je to da donose rezultate. Kada bi to bio samo običan posao, nikada ih ne bih prihvatio. Važno je da se sve više vide plodovi tog rada: prije svega, želimo se pobrinuti da se poštuju međunarodni standardi u sferi prava djeteta, tu je zatim i zakon o pokroviteljstvu, podrška mladim ljudima i još mnogo toga. Klasična glazba treba se čuti svugdje u školama. To što čini Gergijev sa zborovima - to je sjajno! On jednostavno oživljava zborsku umjetnost u Rusiji što je za nas od neprocjenjive vrijednosti.

Kako je došlo do toga da zasvirate jazz?

D. M.: Ne bih rekao da je to pravi jazz, to su prije neke moje fantazije ili čak posveta jazzu, naravno u mom stilu. Jazz slušam i volim improvizirati još od djetinjstva. Moj otac je izuzetan pijanist i skladatelj koji također svira jazz. Znate, improvizacija je vrlo važna u glazbi jer otvara neka nova vrata. U klasičnoj glazbi također. Posebno kada je tu Gergijev - on je majstor za improvizaciju i originalnu interpretaciju. Potpuno sam uvjeren da zajedničke probe ustvari predstavljaju pronalaženje posebnog, zajedničkog jezika, kada počnete disati s nekim na isti način - važno je osjetiti čovjeka do te mjere da se postigne potpuna opuštenost i fleksibilnost. Kada se na koncertu dogodi da ta sinergija dođe do izražaja, onda se događaju čuda.