Knjige kao lijek protiv izolacije

Projekt su odlučili početi od pet najobičnijih kvartovskih knjižnica. Oni će sad i izvana izgledati drukčije nego inače. S prozora će nestati rešetke i teške rolete koje izgledaju depresivno. Prostor će biti organiziran i podijeljen s obzirom na različite prakse čitanja: zona čitanja, odmora, zona konferencije, lekcija, izložbeni prostor. U prvobitnoj ideji je da ljudi ne dolaze u knjižnicu samo čitati, nego se i družiti, pratiti predavanja, konzultirati se, raspravljati. Na kraju krajeva raditi.

U skladu s tim izmijenit će se i profil posjetitelja. Danas se knjižnicama koriste uglavnom školarci i umirovljenici. To je povezano s radnim vremenom knjižnica (od 11 do 17 sati). Čovjek koji radi jednostavno ne stigne za radnog vremena. U najmanju ruku tako smatra jedan od pokretača reforme, zamjenik direktora Moskovskog knjižničnog centra Boris Kuprijanov.

Ne spavaj u knjižnici

„Ono što nas zanima je maksimalna otvorenost“, priča Kuprijanov. „Postojat će otvoreni pristup većini fondova. Uvest ćemo tehnologije koje omogućuju slobodan pristup knjigama. Čitatelj može uzeti knjigu, doći do specijalnog terminala te ju iznijeti iz knjižnice, a zatim vratiti knjigu u obližnju trgovinu ili na stanicu podzemne željeznice u bilo koje vrijeme. Izmijenit će se sustav upotpunjavanja knjiga: bit će recentnijih knjiga i do njih će knjižnica dolaziti brže nego ranije.

Postoji i drugi problem: pola grada nema moskovsku registraciju bez koje se ne možeš upisati ni u jednu knjižnicu. Dakle, treba pojednostaviti način upisa. Naravno, nećemo moći davati knjige ljudima bez registracije, no ako netko želi doći i pročitati časopis ili knjigu u čitaonici, naša vrata će biti uvijek otvorena.  

Najteže je izmijeniti status knjižničara. Pretvoriti ga od radnika koji preuzima i daje knjige u stručnjaka koji te vodi kroz svijet informacija. U tom svijetu čovjek se lako izgubi, književna navigacija gotovo da ne postoji u državi. Prema mojem mišljenju kritika ju jako loše ispunjava. A književno-trgovačke mreže lobiraju za interese velikih izdavača, odnosno predlažu isključivo komercijalnu književnost. U toj situaciji samo knjižnice mogu ljudima dati pravi izbor“.

Legende o Knjižnici Fondovi Ruske državne knjižnice („Lenjinke“) zauzimaju čitavu jednu četvrt u Moskvi. Tamo se danas čuvaju i digitaliziraju ogromne zbirke knjiga. Najstarije zdanje kompleksa je „Dom Paškova“, vila s bogatom prošlošću za koju su vezane mnoge legende.

Skeptici tvrde da su knjižnice osuđene na propast. Barem u onom obliku u kojem su postojale. Udio papirnatog čitanja neumoljivo pada kako se razvija tržište elektroničkih knjiga. Zbog čega bi čovjek, koji u svojem gadgetu ima pristup internetu, morao nekamo specijalno ići da bi dobio informaciju? Zbog čega su mu uopće potrebne knjige? 

„To nije sasvim tako“, buni se Kuprijanov. „Izdavaštvo se mijenja, strukturira se na različite načine. Naravno, nema smisla kupovati PocketBook za 40 rubalja kad za te iste novce možeš skinuti knjigu u Readeru. No to je problem popularne književnosti, gore navedena tvrdnja utječe samo na onu književnost kojoj se više nikad ne vraćate. Sva popularna književnost se nalazi na internetu i to je pravilno: ne treba sjeći drva da bi čovjek imao što čitati dok se vozi u metrou. No postoje čitava područja književnosti koja u elektronskom obliku uopće ne postoje: recimo, akademska izdanja. Ta je dilema – cifra ili papir – izmišljena. I zatim što nas sprečava da čitateljima izdajemo readere na koje će biti stavljen legalni sadržaj? Na taj način vratit ćemo ogroman broj čitatelja, pružit ćemo im mogućnost legalnog čitanja“.  

Propaganda čitanja i poboljšanja njegove kvalitete je važan, ali ne jedinstveni cilj reforme. Prema Kuprijanovoj, knjižnica mora i može postati središte javnog života nekog kvarta. Pa gdje drugdje možeš dobiti aktualnu informaciju, prodiskutirati o nekakvom bitnom problemu, ako ne u knjižnici?

Književna svetišta Moskve Tragovi Tolstoja, Čehova, Pasternaka, Bloka, Ljermontova, Solženjicina... U okolini ruske prijestolnice postoji velika koncentracija mjesta na kojima su nastala najveća djela svjetske književnosti. Ove kuće, imanja i groblja često sami po sebi predstavljaju prave romane i „djelić raja nedaleko od Moskve“.

„Narodni klub se neće osnovati naredbom odozgora“, govori, „ali moguće je napraviti uvjete da bi ljudi percipirali knjižnicu kao svoj vlastiti prostor. To je prekrasno mjesto za okupljanje, druženje, rasprave o knjigama i događajima u svijetu. U Moskvi ima 480 biblioteka, to je jako mnogo. I taj prostor pripada svima. Želimo da Moskovljani shvate: to je njihova ulica, njihov park, njihova knjižnica, njihov muzej, njihovo kazalište. Gradove smo naslijedili od industrijske prošlosti. No svijet se izmijenio, a s njim i grad. Sad je nemoguće izgraditi život oko tvornice, jer tvornice više nema. No može se oko muzeja i knjižnice. Sovjetski sustav u kojem su mnogi od nas proveli pola života bio je društveno razvijen. Ljudi su igrali domino u dvorištu, umirovljenici su sjedili pred kućom na klupici. Ljudi su stajali u redovima i družili se, dolazili na sportska igrališta. Još prije 20 godina svi su se pozdravljali sa susjedima, oslovljavali ih imenom. A sad se više ne pozdravljaju ni pred ulazom, ni na stubištu. A mi to upravo želimo -  da se pozdravljaju i druže. Ljudi su već umorni od izoliranosti“.