Kazalište živih robota

Kazalište u izbi

Kazalište živih lutaka Vladimira Zaharova nije lako pronaći. „Autom se ne može doći!“, napisano je na njegovoj stranici. Može se doći autobusom, a onda petnaestak minuta pješice prema rijeci Tom. Okolo su stare drvene kuće koje su se smjestile među višekatnicama od opeke. U dubini uličice smjestila se ruska kućica. U njoj živi bivši kibernetičar, a sad lutkar Vladimir Zaharov. Ovdje daje svoje predstave. Prvi kat izbe pretrpan je amaterskim drvenim klupicama za pedesetak ljudi – to je, naravno, dvorana.  

Zaharovljevo kazalište je kazalište jednog čovjeka. On je majstor za rasvjetu i kostimograf, scenarist, scenograf, zvuk majstor. Ponekad se tijekom predstave Vladimir Zaharov domišlja kako da govori na pet različitih glasova!

Suluda zamisao 

Zaharov priča kako je u 1991. odlučio otvoriti lutkarsko kazalište. I to ne poput ostalih. Glavne uloge u njemu ne igraju klasične marionete, nego „lutke na zapešća“ koje se upravljaju jedva primjetnim pokretom šake. Te lutke su napravljene od korijena sibirskog kedra, mogu malčice otvoriti oči, mahati rukama i micati sitnim drvenim prstima. Unutar svake lutke skriven je tajni mehanizam, a na njezinu glavu i ruke pričvršćena je žica.    

Kad je Zaharov otvarao kazalište, prijatelji su ga odvraćali od te ideje: „Što će ti?! Za koji novac?!“ Ruku na srce, samo se luđak 1991., nakon raspada SSSR-a, mogao baviti umjetnošću. No Zaharov je maštao o vlastitom kazalištu još od djetinjstva; pa svoje prve lutke počeo je raditi još u školi. A devedesetih je naposljetku odlučio: „Sad ili nikad!“. Podigao ga je doslovno od ničega: od tkanina, kladica nađenih u šumi, žica pokupljenih na smetlištu. Kuću je također sam izgradio. Danas je u kazalištu sve drugačije: suvremeni surround zvuk, skupa oprema za rasvjetu, nevjerojatni dizajn.

Mali posjetitelji kazališta živih lutaka. Izvor: Aleksej Bušov

Živi roboti 

Osim „lutaka na zapešće“ Vladimir Zaharov pravi još i elektro-mehaničke. One se mogu same kretati i razgovarati. Glave takvih lutaka ispunjene su vrlo složenom elektronikom. Vladimir Zaharov sam piše software za njih. Nakon što ih pokrene, lutke-roboti započnu živjeti svojim životom, čak ni njihov stvoritelj ne zna da će one govoriti. Čitava tajna je u programu, koji „po nekoj svojoj logici“ reproducira skup određenih fraza.  

Odmah na ulazu u kazalište čuješ sa svih strana glasove. To lutke govore s gostima. „Odnekud ste mi poznati!“, šapće jedna. „Nemojte zaboraviti kupiti ulaznice!“, ustrajno moli drvena mehanička starica koja sjedi u uglu i plete šal. I nemojte se bojati ako iz toaleta kazališta neočekivano izviri drveni čovječuljak i upita vas je li s vama sve u redu.

Zaharov je ranije te robote pravio za prodaju. Za prijatelje, za kolekcionare, za nekakav mesni kombinat, za jednog portugalskog lutkara, za bivšeg ministra ekonomije Herrmanna Gräfa. Neke su ruske firme naručivale brbljave Zaharovljeve robote za reklamu. Stavili bi u izlog trgovine, recimo, lutku Paula McCartneya, koja je pozivala mušterije da kupuju kupatilo ili školjku konkretnog proizvođača. Uspjeh je bio fenomenalan. 

Prosječna cijena robota je 1 500 eura, rok izrade je mjesec dana. Zahvaljujući njima Zaharov je mogao financirati i opremati svoje kazalište. A sad mu je i novac od ulaznica dovoljan za održavanje kazališta.

U video filmu možete vidjeti kako izgleda interijer kazališta, kako se zabavljaju posjetitelji između predstava. A same predstave trebali biste vidjeti uživo.

Majstor i učenici 

Učenici dolaze neprestano do Zaharova i žive u kazalištu. Jedna Talijanka se upisala na čitava tri mjeseca. Vidjela je tomskog lutkara na festivalu u Parmi, zaljubila se u njegove „lutke na zapešće“ i odmah otputovala u Sibir. Htjela je uzimati privatne satove. „Praviti lutke je jako komplicirana vještina!“, govori Vladimir Zaharov. „Nedavno sam održavao radionice u Italiji, nekoliko tjedana učili smo samo izrezivati ruke, glave. Čak nismo ni do očiju došli! Pa ne može svatko izdubiti u drvetu rupicu od pola milimetra“.

Fotogalerija: Svakodnevne čarolije moskovskog kazališta lutaka

Nedavno je na obuku došao i Ukrajinac Vitalij. On je čitav život radio kao ekonomist, no u duši je zapravo želio pisati bajke i postavljati ih na kazališnu scenu. Vitalij je sve ostavio, došao do Zaharova, živio kod njega i učio kako praviti lutke. „Taj me čovjek jako zadivio“, prznaje lutkar. „Eto, to me toliko osvojilo da sam promijenio svoje zanimanje. Umjesto posla u banci, postavljam dječje predstave“.

Zahvaljujući masovnim medijima, slava o lutkaru iz Tomska brzo se proširila po svijetu. Upravo zbog toga mnoge Zaharovljeve lutke žive sad svuda po svijetu: u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Litvi i Japanu. Jedna od njih, koja prikazuje Roberta Boscha, doselila se u Stuttgart, u memorijalni muzej njemačkog inženjera i izumitelja.