Veliki redatelj traži zabranu svojih predstava u Teatru na Taganke

Ljubimov je došao u nepoznato moskovsko kazalište drame i komedije prije gotovo 50 godina. Upravo je s „Dobrim čovjekom“ Bertolta Brechta započela slava Taganke. Izmijenila se glumačka postava i koncepcija – kazalište je postalo društveno angažirano, političko, buntovno. Formalistički eksperimenti Ljubimova podsjećali su na najbolje primjere avangardnog kazališta tridesetih godina. Kazalište je tad promijenilo naziv. Počeli su ga nazivati po moskovskom kvartu u kojem se nalazi – „Taganka“. Tijekom desetljeća bio je simbol umjetničkog protesta protiv malograđanske brežnjevske epohe. Na kraju je Ljubimov protjeran 1984., vratio se tek nakon 5 godina.   

Tijekom pola stoljeća izmijenilo se apsolutno sve: repertoar, estetika, predstave su postale zrelije. Samo je Jurij Ljubimov, kao glavni redatelj, ostajao uvijek isti. Činilo se da će tako ostati do kraja. No u 2010., nakon što se posvađao s kolektivom, neočekivano je objavio da odlazi iz kazališta. Glumci su tad na gostovanju u Češkoj zatražili honorar. Ljubimova je to jako pogodilo, u njihovom zahtjevu vidio je nepovjerenje od strane kolektiva te je dao ostavku. Koliko god da ga je gradska uprava nagovarala da ostane, redatelj je bio nepopustljiv. Pretpostavljalo se da će Ljubimov otići u mirovinu, no on je i dalje postavljao predstave na scenu. U 2012. postavio je „Bjesove“ u kazalištu „Vahtangov“. Četverosatna predstava po romanu Fjodora Dostojevskog prikupila je prekrasne recenzije. Potom je maestro legao u bolnički krevet i pao u komu. Nakon što je izašao iz kome, bacio se na Borodinovljevu operu „Knez Igor“ u Boljšom teatru. Bio je napravljen ogromni posao, redigirana je i skraćena partitura opere. Ove godine se održala premijera u Boljšom, predstavu su prikazali na ruskom televizijskom programu „Kultura“ i francuskom „Mezzo“. Potom je 95-godišnji redatelj počeo raditi na novom projektu.  

Rusko kazalište nudi titlove na tabletima za strane posjetitelje Kazalište Radionica Pjotra Fomenka nudi titlove na tabletima za strane gledatelje i one s problemima sluha.

A u međuvremenu je Teatar na Taganke živio svojim životom. Na čelu kazališta bio je glumac Valerij Zolotuhin, filmska zvijezda i jedan od najstarijih uglednika Taganke. Naime, Zolotuhin je došao zajedno s Ljubimovom 1964. te je igrao u prvoj glumačkoj postavi „Dobrog čovjeka iz Sečuana“. Za vrijeme Zolotuhina gostujući redatelji postavljali su predstave, kritika je bila blakonaklona, ali suzdržana u svojim ocjenama. Znala je da to nije tako loše za „teške dane“ Taganke. Ove godine Zolotuhin je umro, a kazalište je ponovno ostalo bez direktora. Moskovski odjel za kulturu predlagao je Ljubimovu da se vrati, moljakali su neke glumce da ga pokušaju nagovoriti, no majstor ih je i dalje odbijao. A povrh toga, Ljubimov je još zatražio da se osam predstava maknu s repertoara. Maestro smatra da su se glumci, u nedostatku autorovog nadzora, previše odmaknuli od prvobitne zamisli. 

No što to znači za Teatar na Taganke? Skinuti s repertoara osam predstava znači ubiti Taganku. Duh Jurija Ljubimova je ono najvrjednije što trenutno postoji u kazalištu, bez tih će predstava Taganka zadugo izgubiti vlastiti glas.