Nova generacija disidenata recitira pjesme Majakovskog

7. srpnja navršila se 120. godišnjica od rođenja Vladimira Majakovskog, glavnog sovjetskog pjesnika. Veliki kult Majakovskog započeo je već nakon njegove smrti, čim ga je Staljin imenovao „najboljim, najtalentiranijim pjesnikom naše sovjetske epohe“. Nakon toga su Majakovskog počeli, kako piše Pasternak, „širiti kao krumpir za vrijeme Ekaterine“. Školarci su morali napamet učiti njegove stihove, čitali su ga na radiju, organizirali otmjene svečane događaje posvećene pjesniku. Majakovski je postao vlasništvo birokratskog sovjetskog svijeta. 

No čak ni to nije moglo ubiti onaj revolucionarni naboj koji postoji u njegovoj poeziji. Revolucionarni u najširem smislu te riječi. Majakovski je za revolucionarnu umjetnost, protiv starog svijeta, protiv malograđanstva, protiv dosadne svakodnevnice.

Upravo tako shvaćaju Majakovskog oni koji se okupljaju pored njegovog spomenika na Triumfalnom trgu u Moskvi. Dečki iz Kulturnog fronta počeli su recitirati stihove prije četiri godine. Jedan od organizatora Matvej Krilov ovako opisuje svoje prijatelje: „Pjesnici, umjetnici, muzičari, opozicijski orijentirani studenti“. I odmah se ograđuje: „Opozicija ne toliko u pogledu vlasti koliko u pogledu potrošačkog društva, sadašnjem sustavu vrijednosti. Ne želimo trošiti ono što nam priređuju službene kulturne institucije. Ne smatramo da je kultura ono što gledamo na televiziji. I ne sviđa nam se što se danas sve mjeri u novcima. Uključujući i kulturu“.  

Mjesto nije odabrano slučajno. Ne radi se samo o Majakovskom. I čak ne o tome da se upravo ovdje, na Trijumfalnom trgu, organiziraju mitinzi za zaštitu 31. članka Konstitucije, koji jamči slobodu okupljanja. Postoji dublja i starija veza. Naime, 1958. otvoren je spomenik Majakovskom, stihove su recitirali Evtušenko i Voznesenski. Nakon završetka službenog dijela recitacije se nastavljaju. Iz mase izlaze amaterski pjesnici i govornici, to je bilo netipično za sovjetska vremena. Ipak čitanja i recitiranja pod spomenikom Majakovskog postaju redovna okupljanja. U njima su sudjelovali poznati disidenti Galanskov i Bukovski. Obojica su platili zbog toga. Galanskova su strpali u zatvor, Bukovskog izbacili s fakulteta. Pjesnike su gonili, hapsili, izvještavali o njihovom „antidruštvenom ponašanju“. 1961. čitanja se zabranjuju.   

Danas se oko spomenika okupljaju mladi punkeri i muškarci na čijem je licu ispisan radni staž. Egzotične djevojke i dirljivi starčići koji su za vrijeme perestrojke na Puškinovom trgu čitali stihove o Jeljcinu.

Upoznajte se. Semjon Bulatkin, nekadašnji vojni novinar iz Orehovo-Zueva. Stihove je zaopčeo pisati u mirovini, prije nije imao volje za tim.

Julija Privedennaja iz organizacije PORTOS (Poetska organizacija za razradu teorije općenarodne sreće). Sjedila je u zatvoru zbog organiziranja nezakonitih oružanih jedinica. U zatvoru je pisala stihove.

Natalija Botienko. Veteranka rata u Čečeniji. Išla je ulicom, vidjela je ljude, prišla im je te je počela recitirati. Iskreno priznaje da ne razlikuje jamb i trohej. Smatra da se pisati mora srcem.

Kirill Medvedev, pjesnik i prevoditelj, poznat po svojim lijevim uvjerenjima.

Netko je u novinama pročitao informaciju. Nekom su na ulici dali listić. Ispostavilo se da je to sasvim dovoljno da se narod skupi. Dovoljno je ljudima dati mogućnost da se uživo podruže. Dati im mogućnost da izraze svoje mišljenje. Na kraju krajeva obratiti pozornost na njih. „Meni je sasvim nezanimljivo slušati nastupe naših službenih zvijezda. No zanimljivo mi je poslušati nekog običnog čovjeka“. Čini se da ima puno takvih.

A ima i svakakvih stihova. Čitaju Puškina, Pasternaka, Visockog. I, naravno, svoje. Evo, poslušajte: „Prijatelju, zamisli se iskreno u tom trenu kakvu ćeš si izabrati sudbinu. Pa ti nisi sam, pogledaj na što se čitava tvoja generacija polakomila... Osvrni se i vidjet ćeš one koji su se predali, koji su već zaboravili i žele zaboraviti da je život nečujno prošao mimo njih. Njihov život uopće ne uznemirava čovječanstvo. Njihova smrt nikog u svijetu neće ožalostiti. Stoka nema savjesti ni domovine. Samo trbuh koji vječno krulji“. 

To su uglavnom amaterski stihovi, ali nitko ovdje ni ne mašta o književnoj karijeri. Između ostalog, i među šezdesetašima nije bilo velikih pjesnika. Veličina Galanskova nije bila u tome kako je pisao, nego u njegovoj angažiranosti: „To sam ja, koji pozivam na pravdu i bunt, koji ne želim više služiti, čupam vaše crne okove satkane od laži!“. Otprilike tako danas izgleda pored spomenika.

Vladimir Majakovski, Lilja Brik i Osip Brik na slikama Aleksandra Rodčenka

Što će biti s tim „pokretom“? Prva varijanta: past će u zaborav. Na kraju krajeva svako ima svoj posao, svoje obveze. Obitelj, posao, tradicionalna zabava kao što je, recimo, kuglanje. Možda će ih rastjerati s Trijumfalnog trga, ali najvjerojatnije neće ni obratiti pažnju na čitanja. Tko bi znao koliko ima ovakvih neobičnih ljudi u Moskvi. Oni žive svojim neobičnim životom, dok sam život ide svojim tokom. Druga varijanta: ljudi će se početi masovno organizirati na pozadini amaterske kulture. Amaterski koncerti, čitanja, lekcije počet će se organizirati svakodnevno diljem čitave zemlje. „U Moskvi će se pojaviti sto kulturnih frontova“, govori Matvej. „I započet će kulturna gerila. To i želimo!“.

Statistika govori da je svaki drugi Rus pokušao pisati stihove. Trenutno piše 12% građana. Rusija ima, prema zadnjim podacima, 142 milijuna ljudi. Prosječna naklada zbirke pjesama danas je 500 primjeraka.