Sveti luđaci u ruskoj tradiciji

Evgenij Vodolazkin. Izvor: Aleksej Savkin

Evgenij Vodolazkin. Izvor: Aleksej Savkin

Roman Evgenija Vodolazkina ''Lovor'' nazivaju jednim od glavnih književnih događaja prošle godine, a njegovog autora – pisca i stručnjaka za starorusku kulturu – ruskim Umbertom Ecom. Veliki dio romana posvećen je opisu jurodivih, pojavi koju mnogi prihvaćaju kao izračito rusku. Za Ruski vjesnik autor romana detaljno govori o jurodivima.

Jurodivi se često povezuju isključivo s Rusijom (Drevnom Rusijom), no to u potpunosti ne odgovara istini. Ostavljajući po strani slične pojave karakteristične za druge kulture, reći ću samo da Rusija čak u granicama kršćanske civilizacije nije jedinstvena. Dakle, jurodivi su postojali u Bizantu iz kojeg je i stiglo kršćanstvo u Drevnu Rusiju. Sasvim je druga stvar što su se jurodivi kao pojava najviše ispoljili upravo u Rusiji. Može se pretpostaviti da ruska svijest ima, kako bi se reklo, osjećaj za iracionalno. I možda uopće nije slučajna ta činjenica da na ruskom glavnom trgu stoji crkva Vasilija Blaženog, jednog od najpoznatijih jurodivih.

Druga rasprostranjena zabluda je povezana sa shvaćanjem jurodivih samo kao ekscentričnih luđaka, čudaka. Jurodivi predstavljaju oblik svetosti u svojoj najvišoj manifestaciji. Jurodivi su svetost koja ne želi biti spoznata i zato na sebe stavlja masku lude. Naravno, tu se može raditi i o ekscentričnosti i čudaštvu, no to je samo prividno komešanje na površini. Važno je spoznati onu dubinu koja se pod njom krije. O jednom jurodivu govore da se ''danju rugao svijetu, a da ga je noću oplakivao''. I molio se za njega.  

Ponekad me kao medievalista pitaju jesu li suvremeni performeri jurodivi. Ne, odgovaram, nisu: oni su lišeni duhovnog smisla bez kojeg nema jurodivih. Jurodivi prave ispade, to je ''čovjek koji bježi od slave'', dok umjetnički boemi ne bježe od slave. Upravo suprotno: svom snagom teže prema njoj. A svijet noću ne oplakuju.

Jurodivi su ljudi koji su prekinuli sve veze s društvom. To je svojevrsni odlazak od svijeta. Da, to je baš odlazak, jer oni koji su birali taj put napuštali su rodne krajeve i izigravali čudake tamo gdje ih nitko nije znao. Oni su ''umirali za svijet'', i to ne samo za onaj svijet u kojem su ranije živjeli, nego i za onaj u kojem su se našli: došavši u tuđu zemlju, jurodivi nisu postali njezinim dijelom. Zato nas samo na prvi pogled može začuditi ona činjenica da neki ruski jurodivi po porijeklu nisu bili Rusi te su nam došli sa Zapada.

Za jurodive karakterističan je nemar prema tijelu. Često su jurodivi hodali bosi i nagi čitavu godinu, što je u ruskim uvjetima nesumnjivo pravo iskušenje. Ali njihov glavni podvig nije  bilo odricanje od svijeta i tijela, to je karakteristično i za monahe-askete. Posebnost je podviga jurodivih u njihovom odricanju od vlastite osobe. Spavajući u štali, hraneći se otpacima, jurodivi su drugima davali do znanja da su dio tog đubreta, da oni kao da više i ne postoje. Izrugivanje samom sebi u ''pravljenju izgreda i ispada'' bilo je, s jedne strane, potpuno negiranje vlastite ličnosti, a s druge potpuno stapanje s Bogom. 

Sudbina jurodivih nije bila jednostavna i tjelesna iskušenja kroz koja su prolazili nisu bili samo hladnoća i glad. Daleko od toga da se njihovo ekscentrično ponašanje dopadalo svima. Jurodive su tukli, a događalo se da ih i ubiju. Ako se prisjetimo poznate nam iz naroda predstave da je uvreda jurodivih poseban grijeh, onda nam se taj podatak može učiniti neobjašnjivim. Ako, pak, pođemo od toga da posebni grijeh ima i posebnu privlačnost, onda se batine itekako mogu objasniti. Kao i činjenica da su djeca često ismijavala jurodive. Dječja svijest još u potpunosti ne razlikuje dobro od zla. Dječaci su, recimo, uzimali milostinju od jurodivih (prisjetimo se Puškinovog ''Borisa Godunova'') i radili još hrpu stvari kojim se kasnije nisu ponosili.     

Jurodivi su po nečemu slični biblijskom proroku. Točnije po umijeću proricanja, a još više u demaskiranju (jako važna karakteristika proroka). Jurodivi teže, kao što je rečeno u jednoj crkvenoj pjesmi, ''ludilom prividnim ludilo svijeta razotkriti''. Oni se ne suprotstavljaju samo ''ludilu'' svakodnevnih grijeha, nego i kršenjima vlasti. Nakon što je Ivan Grozni razorio Novgorod i krenuo na Pskov, samo jurodivi Nikola Salos imao je hrabrosti da mu se suprotstavi. Ponudio je caru, prema predaji, komadić sirovog mesa. Ivan se zatim usprotivio te mu odgovorio da ne jede meso za vrijeme posta, a ovaj mu uzvrati da car radi i puno gore od toga stvari - jede tijelo kršćana. Potresen tim susretom, Ivan Grozni je ostavio stanovnike Pskova na miru te se vratio u Moskvu. 

Jedna od tipičnih pojava jurodivih je bacanje kamenja. Blaženi baca kamenje u kuće pobožnih ljudi, a promatra zidove onih koji su počinili mnogobrojne grijehe. Međutim, paradoks je samo prividan. Radi se o tome da jurodivi vide ono što ne vide drugi. U kući pravednika ne mogu živjeti zli dusi, pa se oni tiskaju pored ulaza, bojeći se ući unutra. Jurodivi ih gađaju kamenjem. U kućama grešnika zli dusi žive kao kod svoje kuće, a jurodivi razgovaraju s anđelima koji su otamo protjerani.  

Moglo bi se činiti da su tijekom sovjetske vlasti bili protjerani svi anđeli iz naših ruskih kuća te da se u njih naselio onaj koji je svima dobro poznat. No to se ne događa. Prema poznatoj predaji nema grada bez sveca. Moguće da će se uskoro pojaviti. Rusiji su danas potrebni oni koji mogu bacati kamenje na zle duhe, no još više oni koji umiju razgovarati s anđelima.