Intervju s hrvatskim filmskim redateljem Arsenom Ostojićem

Razgovor s doajenom hrvatske kinematografije počeo je od dosta sporne tvrdnje Ostojića da suvremeni filmovi nedovoljno odražavaju stvarnost: „Ako želimo vidjeti našu povijest, a naša povijest je i na filmu, onda ćemo se vratiti dvadeset, trideset ili pedeset godina unatrag i pogledat ćemo ozbiljne filmove koji su govorili o nama. Film naravno mora biti i istinit. Pitanje istinitosti na filmu je kompleksno pitanje. Ulazimo možda i u teoriju filma ili uopće u pitanje kako umjetnost napraviti. Film koji je dobar ima tendenciju da bude istinit. Istinitost se postiže kvalitetom, dobrom umjetnošću. Ako napravite dobar film i ako niste namjerno griješili u činjenicama, onda ste vjerojatno napravili dobar film. Kada kažem istinit onda prvenstveno mislim istinit u pogledu ljudskih emocija, emocije u filmu trebaju biti pogođene. To je za mene istinito. Ne samo činjenice, npr. gdje i koje godine se nešto dogodilo. Toga u filmu uvijek ima. Prava istina je ljudski život, ljudske emocije i odnosi među ljudima.”

Kako je poznato, u balkanskoj regiji sporna su se pitanja često rješavala pomoću oružja. To je našlo odraz u filmskoj umjetnosti, gdje je na neki način prisutna vojna tematika. Prikazivati takve filmove znači držati gledatelje u stanju napetosti. S jedne strane, narod mora znati svoju povijest, a s druge strane, ne smije stalno misliti na njezine negativne strane. Prema riječima Arsena Ostojića, u Hrvatskoj su već riješili taj problem: „Možda u ovom trenutku postoji neka prava mjera, pogotovo u zadnje dvije godine pojavile su se dobre komedije. Ali istovremeno su se pojavile i dobre drame, koje dobivaju nagrade u inozemstvu. Mislim da to pokazuje zrelost kinematografija na tom području.”

GR: Nakon raspada Jugoslavije svaka novonastala zemlja počela je razvijati svoju nacionalnu filmsku umjetnost. Uspostavlja li se suradnja između filmskih umjetnika današnjih nezavisnih država?

- Mislim da najviše suradnje ima upravo među zemljama bivše Jugoslavije. Naprimjer, kada koproduciramo u Hrvatskoj, najviše koproduciramo sa zemljama bivše Jugoslavije. To je slučaj s filmom Gorana Paskaljevića, koji bih također ubrojio u ovu ozbiljnu skupinu filmova koji se bave istinom. Mislim da je to jako važan i dobar film. I moj film „Halimin put” sniman je kao koprodukcija Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Znači, opet je to bila koprodukcija zemalja bivše Jugoslavije. Stoga vidimo da još postoji interes za takve priče između naših zemalja, zemalja balkanske regije. Zato mislim da je to važno, jer mi pomažemo jedni drugima.

GR:Je li opravdano, prema Vašem mišljenju, održavanje međunarodnih festivala poput ovog, u Sankt-Peterburgu?

- Mislim da općenito vrijedi prikazivati ​​dobre filmove koje publika inače ne može vidjeti. Znamo da se u kinima vrte uglavnom komercijalni holivudski filmovi ili domaći filmovi. Ali publika teško može vidjeti filmove iz drugih zemalja. Stoga mislim da je važno vidjeti i balkanske filmove jednostavno radi upoznavanja s tim što se događa na Balkanu, kako ljudi razmišljaju, što su preokupacije i teme kod nas na Balkanu. Zato - da, mislim da je to važno. Apsolutno.

Između ostalog, Arsen Ostojić nije prvi put u Peterburgu. Posjetio je rusku sjevernu prijestolnicu prije 4 godine, kada je prvi put gostovao na međunarodnom festivalu balkanskog filma. Naravno, tada je posjetio Ermitaž, Ruski muzej i druge znamenitosti Sankt-Peterburga.

„Oduševili su me kilometri i kilometri kanala. Svi kanali su uređeni, s kamenim obalama i svi su održavani. Znamo koliko je to posla, koliko je trebalo da se cijela ta močvara koja je tu bila prije tristo godina uredi kako bi nastao jedan grad koji funkcionira. Meni je to prelijepo. Vozio sam se kanalima, a i brodom ovaj put. Tako je bilo lijepo voziti se tim kanalima ali i vidjeti koliko je tu bilo posla da se sve to napravi. Obožavam te male metalne mostove. To mi je baš jako drago. Jako su filmični. Sankt-Peterburg je jako filmičan grad. Ima tu ljepotu koja se može prenijeti na film.”