Ruska kultura u svjetskom kontekstu

Izvor: Aristarh Lentulov

Izvor: Aristarh Lentulov

Od avangarde do psihodelične umjetnosti, od Labuđeg jezera do muzika boja (Skrjabinova teorija po kojoj svakom tonalitetu odgovara određena boja op. red.), od velike ruske književnosti do televizije i konstruktivističke arhitekture.

Kazimir Maljevič je 1915. god. naslikao Crni kvadrat, koji je postao simbol i znak svjetske avangardne umjetnosti. Taj rad utjecao je na sve umjetničke pravce. Koncepciju ''napravi umjetničkom činjenicom ono što prije tebe nitko nije mogao ni zamisliti kao takvom'' nećemo naći samo u Duchampovom Pisoaru iz 1917. god. nego i u glazbenoj teoriji Arnolda Schönberga i u tajnovitoj šutnji 4:33 američkog kontroverznog kompozitora Johna Cagea. I na još puno mjesta: od dadaističkog kabarea do postratne ''siromašne umjetnosti'' (arte pover).

U svjetskom kontekstu ruski umjetnici nisu previše poznati kao slikari, no bio bi dovoljan i jedan Maljevič da bi se osjetio utjecaj ruske kulture na svjetsko slikarstvo. No prisjetimo se da je tih godina djelovao i Vasilij Kandinski – čudnovati self-made umjetnik, koji je sa svojih gotovo četrdeset godina napustio katedru docenta ekonomije te postao jedan od utemeljitelja i teoretičara apstraktnog slikarstva.

Ako bi upitali dobro obrazovanog stranca što zna o ruskoj kulturi, vjerojatno bi prve njegove riječi bile povezane s ruskom klasičnom književnosti 19. stoljeća. Europljanin će najvjerojatnije navesti Tolstojeve romane, Amerikanac knjige Dostojevskog, ljubitelj kazališta reći će nekoliko riječi o nasljeđu Antona Čehova. 

I treći veliki ekscentrik ruske avangarde, čiji se talent razvio svega nekoliko godina prije revolucije 1917. god., savršeno se uklapa u ovaj niz. Arhitekt Konstantin Meljnikov priznat je za najboljeg neimara u povijesti Rusije. Sudbina ovog čovjeka nije ništa manje začuđujuća od njegovih građevina. Dolazeći iz velike obitelji jednog cestara, imao je sreću da se zaposlio u kompaniji jednog bogatog inženjera. Njegov zaštitnik je primijetio rijetke dječakove sposobnosti, ubrzo ga je posvojio te angažirao učitelje svoje djece da se bave njime. S 15 godina Meljnikov upisuje vodeći umjetnički fakultet u Moskvi, a već početkom dvadesetih godina postaje poznati moskovski arhitekt. Neprestano gradi sve do 1936. god., svaka njegova građevina-eksperiment postaje svojevrsna senzacija, svijet ga počinje slaviti, a zatim pada u zaborav do same svoje smrti. Staljinov režim ga je proglasio ''formalistom'' i zabranio mu pravo na rad. Do kraja svojeg života Meljnikov živi povučeno u čudesnoj kući u centru Moskve, luksuzu nečuvenom za sovjetsko vrijeme, koja je bila dizajnirana u obliku dvaju povezanih cilindara te projektira svoje građevine bez mogućnosti njihovog ostvarivanja u stvarnosti.  

Ako bi upitali dobro obrazovanog stranca što zna o ruskoj kulturi, vjerojatno bi prve njegove riječi bile povezane s ruskom klasičnom književnosti 19. stoljeća. Europljanin će najvjerojatnije navesti Tolstojeve romane, Amerikanac knjige Dostojevskog, ljubitelj kazališta reći će nekoliko riječi o nasljeđu Antona Čehova.  

U 19. i 20. stoljeću ruska kultura je postala esencijalno važna za čitav svijet. 

No s genijalnim satiričarima Nikolajem Gogoljem i Nikolajem Leskovom stoje stvari sasvim drugačije. Njihova djela puna su jedinstvenog nacionalnog kolorita, ona su bogata sočnim svakidašnjim i psihološkim detaljima koje puno lakše prepoznaje ruski čovjek. No ti pisci ostaju nepoznati zapadnjacima, tamo ih uče samo profesionalci-filologi. Moguće da se tu radi o samom ustroju ruskog jezika s njegovom bogatom sintaksom i mogućnostima oblikovanja književne riječi. I iako su njihova djela avanturistička s gledišta sižea, nesumnjivo je da ona puno tog gube prilikom prevođenja. Na isti onaj način kao što gube djela Thomasa Elliota i Jeana Cocteaua. 

No ne treba se previše uznemiravati oko toga što su najbolji primjeri melodične ruske proze nedostupni stranom čitatelju. Ruska muzika i dalje ostaje izvođena diljem svijeta. Baleti i opere Petra Iljiča Čajkovskog ulaze u repertore vodećih kazališta od Bostona do Sidneya, znalci visoko cijene utemeljitelja muzike boja Aleksandra Skrjabina, a klasično školovani pijanist se ne može prozvati virtuozom sve dok ne izvede nekoliko djela Sergeja Rahmaninova.  

Rusija je doprinijela na području scenografije (Djagilevljeve sezone), potom u glumačkoj teoriji i praksi (Mihail Čehov je emigrirao u SAD, radio je u Hollywoodu, pa možemo reći da danas glumci rade ili ''po Stanislavskom'' ili ''po Čehovu), u filmskoj umjetnosti (spomenimo samo Sergeja Ejzenštejna i Andreja Tarkovskog). A ako ćemo, pak, razmatrati kulturu u njezinom najširem smislu, onda možemo spomenuti da je televiziju u starom ruskom gradiću Muromu, u samom centru Rusije, prvi put izumio Amerikanac ruskih korijena Vladimir Zvorikin.