Arsen Dedić: Ja sam antidiletant!

Fotografija iz osobnе arhive Arsena Dedića

Fotografija iz osobnе arhive Arsena Dedića

Arsen Dedić govori ekskluzivno za Ruski vjesnik o utjecaju ruske kulture na svoje stvaralaštvo, o svojim putovanjima i nastupima u SSSR-u, prijateljevanju s Bulatom Okudžavom i ostalom...

Vremena o kojima će ovdje biti riječi sad su već sasvim poprimila formu legendi što ih pripovijedaju stariji članovi zajednice. Legendi o danima kada je kultura koja se stvarala na našim prostorima bila važna i tražena, kad su glazbenici iz Hrvatske i drugih jugoslavenskih republika odlazili na mitske turneje po jednom velikom svijetu što se prostire do arktičkog leda i subtropskih šuma bambusa, preko najviših planina Europe, azijskih stepa, pustinja gladi, bezimenih tajgi, opskurnih milijunskih gradova i velikih, velikih rijeka na kojima je malo tko iz ovih krajeva bio.

A događalo se to ne tako davno - prije pola stoljeća tek je bilo počelo. Ponajveće zvijezde jugoslavenskog estradnog čuda otiskivale su se na turneje po Sovjetskom Savezu, a nazad su stizali glasi o senzacionalnim uspjesima, prepunim dvoranama, pa i brdima love koju su u doba socijalizma naši umjetnici navodno uspjeli strpati u čarapu.

Među tim vjesnicima poslijeratnog jugoslavenskog popa bio je i Arsen Dedić, pripadnik onog s godinama zamalo iščezlog kruga istinskih stvaralačkih velikana koji još hodaju među nama. Vlasnik dubokog uvida u mistične spone glazbe i misli - skladatelj, pjesnik i utjelovljeno kulturno dobro čiji opus kad krenete sagledavati, ubrzo shvatite da ocrtavate stubove na kojima se drži glazbena kuća cijele jedne u međuvremenu popljačkane zemlje, kuća što je sagrađena u drugoj polovici 20. stoljeća. Popularna i narodna glazba, urbana i težačka, pop i ozbiljna; autorska pjesma, filmska i glazba za djecu, pa zatim stil, intelektualna misao... Poput protuotrova za destrukcijske sile Balkana, tragovi Arsena nalaze se u svim medijima njegovog vremena: na pločama, u filmu, na listovima knjiga birane narodne poezije; u kavanama i kabareima, školama i dječjim vrtićima, na policama mladih egzistencijalista što slute da je netko prije njih na ovim ulicama otkrio nešto važno, ili poodraslih zanesenjaka koji cijelog života pokušavaju shvatiti o čemu to u njima pjeva taj Arsen Dedić.


VIDEO: Arsen pjeva na ruskom

Kad je u Zagrebu, naš sugovornik već pola stoljeća običava provoditi predvečerja na terasi hotela Esplanade - iste one koju je u simboličku toponimiju ovih prostora upisao Krleža tvrdnjom da s njene južne strane završava Europa, a počinje Balkan. Na tu terasu došli smo ga upitati o vremenu u kojem s istoka na ove meridijane nije dolazilo tako mnogo turista, ali su dolazile pjesme, knjige - cijela jedna bliska i pritom nevjerojatno velika, oslobađajuće velika kultura u proturječnosti s režimom koji ju je okivao. Jugoslavensko obrazovanje bilo je koncipirano tako da nije bilo osobito neobično da 'naš čovik' govori najrasprostranjeniji slavenski jezik toliko tečno da na njemu i pjeva, pa čak i prevodi. 

„Upoznavati rusku kulturu počeo sam već u rodnom Šibeniku, u realnoj gimnaziji gdje sam na hodniku susretao ljude poput Ive Brešana, Vice Vukova, Ante Peterlića... Imali smo obavezu stranog jezika: engleski, ruski i latinski. Ja sam to sve učio, i to dobro, ali uglavnom sam se posvetio ruskome kojeg sam učio i privatno, svladavši ga do razine da sam mogao čitati i prevoditi. U Šibeniku imam lijepu obiteljsku biblioteku; k tome mi je gimnazijski profesor Stipe Bošković na odlasku u penziju poklonio kompletna djela Dostojevskog, a glumac Izet Hajdarhodžić kompletnog Čehova. 

Imao sam i dosta knjiga na ruskome: Jevtušenka, Puškina... Bulat Okudžava mi je donio jednu svoju i ta mi je danas najdraža: 'Putovanje diletanata'. Jer to je fenomen koji i mene stalno zanima: nasilje diletanata! Ostavimo profesionalce! Sva vlast diletantima! I u glazbi je tako. Na vladajućim pozicijama su oni koji note znaju iz viđenja i koji su glazbenu akademiju vidjeli izvana, a ne mi koji smo ju iznutra gledali desetljećima.“ 

Arsen se pod Željeznu zavjesu prvi put podvukao godine 1963., desetljeće od smrti J. V. Dž-a zvanog Čelični (Staljin), od čije je osvete Jugoslavija strepila nakon povijesnog Titovog odbijanja da se pokori stupanjem u Varšavski pakt. Zadnji put je u SSSR-u bio 1970. godine, kada Brežnjevljeva epoha još nije pokazivala znakove dubinskog truljenja. „Tih devet turneja zapravo su mi zbrojile ukupno 4-5 godina života po Sovjetskom Savezu“, reći će Arsen.

}


S Ginom Paolijem. Fotografija iz osobnе arhive Arsena Dedića

Ušao je u taj svijet i izašao iz njega kroz Ukrajinu. Prvi nastup imao je u Kijevu kao 25-godišnjak.

„Novi Sad je tamo organizirao prvu izložbu jugoslavenskih proizvoda široke potrošnje. Ja sam taman počinjao stjecati nekakvu takozvanu karijericu... Za nastup u SSSR-u htjeli su napraviti svojevrsni jugo-projekt, pa su u sastavu bili Slovenci, zatim brat Ive Robića, Nino, pa prekrasna Majda Sepe... I divan bend s ljudima poput Jure Robežnika. Bile su tu i manekenke iz Vojvodine i Slovenije, uključujući Božidarku Frajt, tada kao model. Zajedno smo nastupali na revijama: Božidarka je nosila, ja pjevao, kupali smo se u Dnjepru i odlazili u mali bife-klub 'Nataša', u onom hotelu koji se tada zvao Moskva, a sada se zove Ukrajina. 

Proveo sam tamo dva mjeseca i zavolio taj prostor koji mi je izgledao vrlo civiliziran. Vrlo prijatno, njegovano; dobri odnosi, izvanredni ljudi. Odlazili smo na tadašnje operne matineje, gledali bi 'Onjegina' ujutro. Meni je Kijev bio grad visoke civilizacije. Jel' ti prebrzo govorim?“, sipa Arsen uspomene i digresije; teško ih može sakupiti jedna novinska forma. U Jalti je odsjeo u hotelu u kojem su dvadesetak godina ranije Roosevelt, Churchill i Staljin prvi put sastančili oko budućnosti svijeta poslije Hitlera. U Odesi, luci u kojoj je Ejzenštejn snimao Krstaricu Potemkin, Arsena su uočili ljudi iz kazališta preko puta filharmonije, pa su ga zvali da ostane živjeti tamo neko vrijeme i igrati Malog Princa. Nije mogao prihvatiti: uskoro su on i Gabi Novak već bili u vlaku za Kišinjev, i to u društvu s bračnim parom Jean Paul Sartre- Simone de Beauvoir!

„Vodili smo razgovore tijekom kojih je Sartre jako puno pušio, pa smo često odlazili zapaliti u onaj odjeljak između vagona. A Simone je samo gledala kroz prozor i čitala. Nije uopće razgovarala“, prisjeća se Dedić epizode u kojoj se kao mladac družio s 30-ak godina starijim filozofom i književnikom, jednim od najznačajnijih u 20. vijeku.

Zapadni pop glazbenici tada nisu mogli ni primirisati komunističkoj diktaturi - pogotovo anglofoni rokeri. Beatlesi su i desetljećima kasnije bili zabranjena roba. No druga priča su bili muzikalni Slaveni iz socijalističke Jugoslavije. „Znaš, stvar s uspjehom naših svirača bila je u tome što smo mi njima prodavali zapad na istočni način i istok na zapadni. To je značilo stanovitu scensku pojavnost, drugačiju orkestraciju, bendovsko praćenje pjevača... Neki od naših bili su tamo superzvijezde: Đorđe Marjanović, Radmila Karaklajić, Šerfa... Ja sam bio onako, srednje uspješan', reći će Dedić, koji je iza Željezne zavjese prilagođavao, recimo, klasike američkog motowna poput grupe Four Tops.

Tragove te davne popularnosti yu-vala može se otkriti i danas. Prije par godina jedna žena iz crnomorskog Sočija pričala nam je kako je u svojoj subverzivnoj djevojačkoj sobi na zidovima imala postere grupa Kiss, Uriah Heep (prokrijumčario ih momak pomorac) i – Ivice Šerfezija. 

Što li je tek pokojni Šerfa radio, kad je Arsen kao 'srednje uspješan' punio moskovsku dvoranu Lužniki nekoliko puta – dnevno. „Nastupali bismo pred 10 tisuća ljudi, znaš kako? U 10 sati, u 12, u 14, u 16... Cjelodnevno. Uvijek prepuno. Imali smo prekrasne garderobe s ležaljkama, s prijateljicama koje su nas njegovale...“, prisjeća se naš svjedok vremena. 

„Postojao je festival Melodije prijatelja koji je radio nastupe gostiju iz zemalja socijalističkog poretka. Orkestar je vodio Vadim Ludvikovski, sjajan kompozitor koji mi je posvetio skladbu 'Princ April' koju, naravno, čuvam doma i do danas ju nisam snimio“, uz svojstvenu mu ironiju primjećuje Dedić. 

„Jednog divnog dana odveo me izvan Sankt Peterburga u Finski zaljev. Baltičko more bilo je zaleđeno, a mi smo ponijeli sve one kapute, ležali na njima svak sa svojom bocom votke i tako smo razgovarali o glazbi i pili... Ne mogu ga nikada zaboraviti“, reći će Dedić o jednom od naprogresivnijih džezista u Sovjetskome Savezu.

}


Sa Sergiom Endrigom. Fotografija iz osobnе arhive Arsena Dedića

Novorossijsk. Sukhumi. Jerevan. Batumi („Imam od tamo kolor fotku s Gabi Novak; nakon te turneje vratili smo se u Zagreb i počeli zajedno živjeti...“). Vilnius. Talinn. Riga („Ona je prva u SSSR-u imala noćni lokal u koji se nakon koncerta moglo zalaziti...“). Kavkaz: u takvoj odiseji nije ga mogao zaobići. Pjatigorsk je posjetio s mislima na Ljermontova koji je u tom gradu služio kao oficir i poginuo u duelu. 

Ali više od svih gradova obuzela ga je čarolija Lenjingrada – današnjeg Sankt Peterburga. Tamo je proveo najviše vremena odsjedajući u starinskom hotelu Oktjabrskaja, hraneći se u sovjetskoj menzi, drugujući s kantautorom Markom Bernesom, lunjajući i istražujući neslućena umjetnička bogatstva Ermitaža zapanjen modernističkom zbirkom carske dinastije koja je pod kraj svoje vladavine znala kupiti i kompletnu izložbu Mattisea. U Ermitažu je prvi put vidio djela Kandinskog. 

Iza Urala Arsen se prvi put upoznao s podzemnim tokovima ruske autorske pjesme, tada je još otuđene od diskografskih kuća. U Novosibirsku je čak i snimao u jednom ogoromnome studiju. A i ljubio...

„Samo je nazvala i pitala: „Gospodine Arsen, koji ste broj sobe?“ I pojavila se potom, lijepa kao smrt... Nikad je više nisam vidio“, prisjeća se naš sugovornik, dok u pogledu ispod polutamnih naočala sijeva mladenačko oduševljenje. Takvi doživljaji imali su sasvim drukčiji značaj u vrijeme dok se seksualna revolucija još nije dogodila ni na zapadu, a kamoli na istoku.

Pokušali smo nekoliko puta iz Arsena izvući kakvu kritičku impresiju na konto ozloglašenog režima pod kojim su trpjeli i stradavali mnogi sovjetski ljudi. Ali stječući svoje iskustvo (i svjedočeći samo na temelju njega) za vrijeme 'zatopljenja, destaljinizacije, nakon što su milijuni zatvorenika već cijelo desetljeće bili pušteni iz gulaga, a zemlja je i dalje bilježila gospodarski rast, očito je Dedić odlučio ispričati drugu, svoju priču: nju ilustrira gotovo dječačka fascinacija operama, teatrima, muzejima, visokom kulturom koju je otkrivao na tako golemom prostoru. Partijske metode i diktat diletanata bili su mu poznati i iz domovine. Njemu je važno da je Staljinova smrt objavljena na isti dan kada je preminuo maltretirani i zabranjivani Sergej Prokofjev, na čiju je jedinu operu, 'Rat i mir', u Boljšoju petnaestak godina kasnije vodio Gabi – i to prešavši ulicu iz hotela Metropolj, u koji je Bulgakov smjestio radnju Majstora i Margarite (roman je prvi put objavljen baš u to vrijeme), a za čiju je inscenaciju u HNK Arsen kasnije radio muziku. To je svijet o kojem ima potrebu pričati, to su njegove niti.

„Govorilo se da nas prisluškuju i snimaju sve. Svake noći po dolasku u sobu rekao bih: 'Pozdravljam sve slušatelje i počinjem svoje svakovečernje ogovaranje Sovjetskog Saveza!' Misliš da to nije bilo snimljeno? Bilo je faktično! Međutim, nisam imao nikakva loša iskustva. Nikad nisam osjetio da bi netko izravno na mene kontaktirao... Možda su oni obavljali te stvari izokola, ali ja nikad nisam osjetio. Mogu reći otvoreno - neka mi Bog oprosti - ali bilo mi je lijepo tamo. Ostalo mi je u dražesnoj uspomeni. I uopće, svi moji boravci u Sovjetskom Savezu vezali su me s masom ljudi“.

Arsen se više puta tokom intervjua imao potrebu vratiti na to pitanje: „Nikome se ne moram udvarati niti ispričavati, niti me briga za išta što slijedi. Nemojte mi govoriti jednu stvar – da je bilo ikakvog nasilja i prisile, bar ne nad nama gostujućima koji smo radili tu vrstu posla. 

Spomenut će, doduše, da su trupe došljaka uz sebe uvijek imale 'stanovitu pratnju'. „Uvijek dvije osobe: soprovoždajušči (otprilike, pratitelj) koji je bio valjda neka vrsta agenta, i prevoditelj. A to su obično bile cure. 

No preko tih cura Arsen je mogao zaroniti ispod površine, pa čak i u određenu subverziju; tako je i saznao za čovjeka s kojim će razviti prijateljstvo koje je s godinama preraslo u legendu. Mršava metalna statua tog prijatelja, najcjenjenijeg ruskog barda uz Vladimira Visockog, danas 'nepomično šeće' umjesto njega po čuvenom moskovskom Arbatu.

}


Vojnički dani. Fotografija iz osobnе arhive Arsena Dedića

„Bulata Okudžavu upoznao sam zahvaljujući djevojci koja je inače radila u cirkusu, a s kojom sam se 'zbližio'. Išao sam gledati njen nastup na dan preleta, znaš što je to? Onomad si između dva duga leta avionom imao slobodan dan, a ja bi ih koristio da posjetim nekoga. Ta 'cirkačka' mi je dala kazetu na koju je bio snimljen Okudžava. Tada još ništa nije mogao javno snimiti“, reći će Dedić, „U to vrijeme nije bio tako lako shvaćan – dapače, bio je izbačen iz partije i iz društva pisaca, što sam ja i kod nas doživio, i to je pravilo stanovitu bliskost.“

No Okudžavin životni put ipak je bio kudikamo traumatičniji. Ne može teže – složit će se Arsen. Bulatov otac, Gruzin i bliski suradnik Staljina, strijeljan je '37. godine u zenitu najgorih čistki, kada je bolesnu režimsku paranoju glavom plaćalo i preko milijun ljudi godišnje. Majka mu je završila u gulagu i nije ju vidio skoro 20 godina. Sam Bulat, 'moskovski mrav' kako se potpisivao, sa 17 godina bio je prvoborac 2. svjetskog rata - u službi do 1945., no svejedno mu nisu dali da studira u Moskvi. Je li ikada pričao Arsenu o svojim patnjama?

„Ne... Jako je volio sjediti u našoj kuhinji u Zagrebu. Govorio bi da je tako vedro... Volio bi da Gabi pjevuši dok kuha, a on pije. Onda bi uzeo gitaru, sjeo pored nje, onda bih ja malo pratio Gabi... Draga mu je bila 'Tebe volim drukčije'. Pio je enormno, mislim da bi do ručka opalio bocu votke a da pritom ne bi promijenio izraz lica. Pušio je cigaretu na cigaretu, valjda nije dimio jedino tih par sati što bi spavao...“

Koliko ima istine u legendi koju je navodno raširio sam Okudžava - da se jednom izgubio u Dalmatinskoj zagori putujući k drugu u Šibenik, nakon čega je samo govorio ljudima ime toga svog, pokazalo se toliko slavnog prijatelja da je uskoro doveden do njegove kuće?

„Dospio je vlakom iz Moskve do Perkovića, gdje se presjedalo za Split i Šibenik. Nije znao kako dalje, samo je govorio 'Arsen, Arsen'... Onda me nazvao jedan željezničar, rekao mi: 'Tu je neki čovjek koji ne zna strane jezike'. Velim mu ja: 'Ka' da ti znaš! Dajte ga sjedite u jedan vlak...' I tako je došao k meni u Šibenik i odradio noćni koncert pred Desankom Maksimović u prvom redu. I vratio se u Moskvu preko Perkovića, a ja sam mu posvetio pjesmu“, reći će Dedić.

Njegove rusko-sovjetske veze danas su utoliko zanimljivije što se od 90-ih naovamo 'svjetskost' mjerila uspjehom na zapadu, ili čak pukim provincijskim kopiranjem zapadnih trendova, dok je za istok bio rezerviran uglavnom prezir (stvar se, doduše, mijenja otkako su Rusi i Azijci zašuštali novčanicama, ali to je druga priča). Arsen je, pak, i stilski i po međunarodnim priznanjima jedna od rijetkih istinski svjetskih pojava na domaćoj glazbenoj sceni, uključujući i navedene kriterije 'zapadnosti'. Uspoređivalo ga se sa šansonijerima i kantautorima poput Brela, Cohena, Endriga, Paolija... Nagrađen je na San Remu priznanjem koje su kasnije ponijeli Vladimir Visocki (posthumno), Tom Waitts, Nick Cave... 

No za razliku od navedenih velikana, Arsen se na svjetsku scenu probijao iz jedne relativno male kulture - pogotovo male ako ju se promatra u tijesnim nacionalnim okvirima. Zanimalo nas je koliko je osvještavanje slavenskog identiteta i intenzivno ostvarenje u tako velikom životnom prostoru pomoglo Arsenu shvaćanju sebe kao građanina svijeta?

„Naravno da sam se pronalazio u svemu tome. Uostalom, ja sam stalno pripadao toj slavenskoj, da kažemo odrednici - po kulturi i svemu. Okudžava, Visocki, Novella Matvejeva, Mark Bernes, Aleksandr Galič, koji je bio možda i najortodoksniji, najveći... To mi je bilo emocionalno blisko, bliska vrsta osjećajnosti, kao što mi je bliska i talijanska. U sovjetskom prostoru našao sam iste teme, istu muku. I ja sam bio izbačen kao 20-godišnjak sa radija zbog svog ciklusa pjesama. Imao sam kasnije problema s klerikalizmom i nacionalizmom... Sve je to prošao Bulat na isti način, i redatelj Andrej Tarkovski kojeg obožavam. Naravno da obožavam i Brela ili Aznavoura, ali moja bliskost mora biti slavenska, i ona jest takva.“

}


Fotografija iz osobnе arhive Arsena Dedića

No kako god okrenuli, Jugoslavija je kao najzapadnjačkija socijalistička zemlja, k tome nesvrstana, u sebi nosila brojna proturječja koja bi se mogla promatrati kroz 'vječite' opreke istoka i zapada. Dogovarajući glazbu za 'Stalkera', Tarkovski je od skladatelja Eduarda Artemjeva tražio da jedan talijanski motet iz srednjeg vijeka bude odsviran uz improvizaciju tradiconalnog azerskog tara kako bi se sugeriralo da istok i zapad mogu zajedno, ali se ne mogu razumjeti. Je li Arsen u sebi ikada – kod kuće ili na putu - osjećao štogod od te podvojenosti?

„Ma ne... Opet bih se vratio na naziv koji je Bulat dao svojoj knjizi: Putovanje diletanata. Veliki kompozitor Claude Debussy kod predstavljanja bi ti pružio ruku i rekao 'Milo mi je: antidiletant!' To je i moja potreba. Ali diletanti putuju naokolo i vrše teror! Oni su ti koji bi nas dijelili. Kao što se mi danas dijelimo u vlastitoj zemlji, recimo ove prvomajske podjele i sve ostalo... To najvećim dijelom - osim poštenih ljudi, kojih ima - rade diletanti. Jer časni i pošteni ljudi ne žele zlo. Ali diletanti prave zlo… Ja sam jedinu Debussyjevu operu, 'Peleas i Melisanda', gledao na mađarskome u Pešti, pa šta mi je falilo?! Gledao sam 'Fiddler on the roof' u Bugarskoj, i tamo koncertirao. Dakle pravi tipovi se mogu svugdje naći. Ali krivi tipovi traže proizvodnju krivoga, razumiješ me? Što znači da oni svoje životne rupe i praznine pune životima drugih ljudi, u nadi da ti drugi životi ne vrijede, da bi njima bilo lakše. Jesam ti dosta pametan?“

Jeste, Arsene. Za kraj smo ostavili pitanje: je li još nešto važno, osim prijatelja i visoke kulture, o kojima je tako zaneseno pričao, ponio kući iz tih krajeva, iz tog vremena? Ne ciljamo na materijalno...

„Pa i materijalno, moram ti reći. Hoćeš da ti kažem otvoreno? Nakon višemjesečnih ruskih turneja mogao sam doći u Zagreb i kupiti novi BMW (u to doba u Jugoslaviji si ni nogometaši nisu mogli priuštiti takav auto, op. M.S.). Kupio sam jedno tri nova BMW-a, uglavnom od tih turneja. Nisam ih radio iz ambicije da zaradim, nego tako me je zvalo. Zvali su me Rusi sami. Bilo je i nedavno poziva, ali prestar sam. Ide mi odjavna špica... Prema tome, mislim da to više neću moći raditi, što mi je žao. Jer bih rado to sve obišao. Volio bih se prošetati Nevskim prospektom.“

Eh, da nakon 40 godina Arsen odluči svirati u Sankt Peterburgu, pa bilo bi putnika, najmanje jedan, u vlaku za Moskvu onako kako je nekad iz Hrvatske išao Okudžava... A što se odjavnih špica tiče - ako su doista krenule - pa i one znaju biti lijepe, a i prilično duge. Štoviše, neke kriju i neočekivana iznenađenja, šale, ili cijele scene - ponekad i kakav skriveni dragulj cjeline...