Sokoli u službi Kremlja: od careva do 21. stoljeća

Lov uz pomoć sokola i drugih ptica grabljivica Slavenima je poznat od davnina; prvi podaci o pripitomljavanju sokola sežu u 12. stoljeće. Sokolarstvo je jednom davno bila ekskluzivna zabava za vladare, a danas ove odvažne ptice imaju mnogo ozbiljnije „dužnosti“.

Ptice grabljivice, posebno sivi sokol, inače najveći i najljepši u svom rodu, u staroj su se Rusiji  izuzetno cijenile. Ptice su se smatrale svetima i tko bi ubio ili ukrao drugome pticu kažnjavao se smrću. Svoj vrhunac sokolarstvo je doživjelo u doba cara Alekseja Mihajloviča, oca Petra Velikog. Car je posjedovao nevjerojatnih tri tisuće sokolova i jastrebova. Svaka ptica bila je specijalizirana za lov određene vrste plijena - jedna za ptice, a druga za zečeve.

Ptice su lovili na Sjeveru, uglavnom u Arhangelskoj oblasti i u Sibiru. Pravila za prijevoz ptica do Moskve bila su vrlo detaljna i precizna. Prevozili su ih u posebnim kutijama iznutra obloženim filcom, poreznici koji su putovali u njihovoj pratnji imali su naredbu brinuti se o pticama „ne čineći propuste", hraniti ih na vrijeme i ne dozvoljavati kočijašima da voze prebrzo.

Kako bi nahranili čitavu kraljevsku zbirku ptica, seljaci su morali plaćati poseban „danak u golubovima“, odnosno kao porez izdvajati po dva goluba iz svog domaćinstva. Golubove su nosili na posebno golubarsko imanje. Tamo se nalazilo tisuće golubova koje čekala ista sudbina, postati hrana za grabljivice.

Aleksej Mihajlovič bio je vrlo ponosan na svoju zbirku ptica. Veleposlaniku njemačke pokrajine Saksonije Augustu von Mayerbergu ukazao je svojedobno veliku čast time što mu je dozvolio  pogledati nekoliko ptica. U to vrijeme u Rusiji nisu imali puno povjerenja u Europljane. Vjerovalo se da svatko tko pripada Rimokatoličkoj crkvi ima urokljivo oko pa zbog straha od uroka veleposlanicima koji su dolazili u posjete nisu pokazivali žene i ptice. Ali u ovom susretu s Nijemcima, car je bio dovoljno raspoložen da veleposlanicima ipak pokaže neke svoje najljepše ptice i čak im je dozvolio da izrade nekoliko crteža.

Osim lova, sokoli su bili i važno sredstvo u diplomaciji. Car ih je često slao kao poklone vladarima na Zapadu i Istoku. Perzijski šah Abas s ruskom je krunom čak vodio posebne pregovore kako bi se ruskim trgovcima dopustilo prodavanje ptica grabljivica strancima.

Mnogi nazivi mjesta u Moskvi datiraju iz tog vremena i vezani su za sokolarstvo. Rajon Sokoljniki (po kojem je dobila ime i jedna od najstarijih stanica moskovskog metroa - „Sokoljniki“) bio je jedno od omiljenih carevih mjesta za lov sa sokolima. Tamo je postojalo i naselje (kolonija) sokolara. U istočnom dijelu ruskog glavnog grada nalazi se rajon Sokolova gora, a u Podmoskovlju postoji selo Širjajevo; prema jednoj verziji tamo se izgubio najdraži sivi sokol cara Alekseja Mihajloviča po imenu Širjaj, a po drugoj selo je pripadalo sokolaru Simeonu Širjajevu. No metro stanica „Sokol“ s lovom nema nikakve veze, dobila je ime po naselju likovnih umjetnika izgrađenom 1920-ih godina.

Sin cara Alekseja Mihajloviča Petar I. pak svoje je vrijeme provodio na drugi način. Njemu je valjalo ratovati sa Švedskom, Turskom i Perzijom, pa mu baš nije bilo do lova. Brojnost kraljevske zbirke iz razumljivih razloga se smanjila, prije svega zato što ove ptice ne žive dugo.

Sokoli danas

I danas postoje pravi lovački sokoli, a jasnu predodžbu o tome kako je izgledalo sokolarstvo u carska vremena možete dobiti posjetite li muzejski kompleks „Kolomensko“, u bivšem carskom zabranu. Tamo postoji muzejski postav „Lov sa sokolima cara Alekseja Mihajloviča“ jer Kolomensko je upravo jedno od mjesta gdje su carevi išli u lov sa svojim sokolima.

Danas u ovom prirodnom rezervatu živi 11 pripitomljenih ptica, npr. jastreb kokošar, riđi mišar, stepski sokol, pa čak i jedna sova. U zabranu „Kolomensko“ zaposlena su dva sokolara, iskusni Viktor Mihajlovič Fjodorov i njegov pomoćnik Vladimir Skripkin.

Viktor Fjodorov često priča posjetiocima izložbe kako je sokolarstvo lijep ali i izuzetno složen proces. Carevi su u lov vodili čitavu vojsku pomoćnika - naprijed su išli psi-goniči a za njima lovci na konjima. Psi su imali zadatak ući u trag plijenu, a lovci su udarali u bubnjeve kako bi preplašili plijen, na primjer jarebicu. Čim bi se ona vinula u nebo, car bi puštao sokola koji je pratio plijen i birao pogodan trenutak za napad. U trenutku kad nanišani pticu ili zeca, sokol bi se silovito ustremio na njega. Pri oštrom obrušavanju s visine sokol udara u svoj plijen kao raketa. Od udarca pri takvoj brzini on doslovno kida lovinu na komade.

No, ptica grabljivica obično ne donosi u kljunu plijen svome vlasniku, za to su zaduženi psi. Nakon toga, sokola samo treba odnijeti. Svojevremeno su mu radi toga na kandže vezivali praporke. Danas lovci u tu svrhu koriste radio-uređaj za praćenje.

No, drevni običaj nije zaboravljen. Nije svima poznato, no ptice grabljivice i danas su u službi ruske države. U Kremlju postoji čitava jedinica Federalne službe osiguranja sastavljena od stepskih sokola čija je dužnost tjeranje vrana i „reguliranje“ broja golubova. Slične jedinice sokola imaju i neki aerodromi, između ostalih i „Domodedovo“. Tamo se, na primjer, čuvaju jastrebovi kokošari koji love manje ptice, čime štite živote putnika od vrana koje mogu slučajno upasti u motor aviona.