Olonho, Odiseja s ruskog sjevera

Olonho je drevni ep Jakuta koji odražava svjetonazor ovog naroda koji živi na nepreglednom ruskom sjeveru. UNESCO ga je uvrstio u remek-djela svjetske kulturne baštine. Najpoznatiji ep olonhoa, „Njurgun Botur Siloviti“, tri puta je duži od Ilijade i ima bogatu radnju koja se odvijaja u tri svijeta, u svijetu ljudi, duhova i bogova.


Moćni Njurgun Botur silazi u Donji svijet i u dvoboju pobjeđuje najjačeg njegovog ratnika, strašnog ognjenog zmaja Uota Usutakija. Zatim oslobađa junake koji se muče u podzemnom zarobljeništvu i sunce-djevojku Tujarimi-kuo koju su oteli Abasi. Ilustracije portala Ministarstva kulture RF, kultura.rf.

Drevni ep Olonho (čita se s naglaskom na posljednjem slogu) znanstvenici nazivaju „sjeverna Ilijada“ ili „jakutska Odiseja“. Ova usporedba nije bez temelja. Iako su pjesme Olonhoa zapisane u novije vrijeme, po mnogo čemu podsjećaju na stare grčke mitove i druge drevne epove.

Riječ „olonho“ označava „ono što je bilo“. Tako se naziva cijeli ep, ali i njegovi pojedini dijelovi, tj. pjesme koje sadrže od 10 do 40 tisuća stihova (za usporedbu, Odiseja ima 12, a Ilijada 15 tisuća stihova). Prema predaji, najduže pjesme su drevni „olonhosuti“, tj. pjevači olonhoa, pjevali sedam dana i sedam noći bez prekida. Olonho za Jakute nikad nije bio samo zabava, nego i način spoznaje svijeta. UNESCO je 2005. proglasio ep Olonho jednim od remek-djela usmene i nematerijalne svjetske kulturne baštine.


U Jakutiji su epovi olonhosuta uvršteni u školski program.

Prvi put olonho su zapisali ruski znanstvenici 40-ih godina 19. stoljeća. No tek nakon Revolucije  tvorac jakutske književnosti Platon Ojunski, u mladosti i sam narodni pjevač, zapisao je i izdao najveće epsko djelo olonhoa – „Njurgun Botur Siloviti“. Nekada je u svakom jakutskom naselju živjelo nekoliko olonhosuta koji su pamtili tisuće stihova olonhoa. Znanje stihova prenosilo se iz generacije u generaciju, kao i umijeće njihovog izvođenja. Profesija narodnog pjevača bila je srodna šamanskoj, samo što pjevač olonhoa nije imao ni def, ni muzičke instrumente, dovoljan mu je bio glas. No njegov glas bio je takav da su slušaoci mogli doživjeti drevne junake kao da ih vide svojim očima. Narodni pjevači sve su svoje vrijeme posvećivali učenju i usavršavanju vještine te najčešće nisu imali vlastiti dom, nego su lutali kroz tajgu od jednog do drugog naselja, gdje su im stanovnici rado davali hranu i prenoćište.

Reč „olonho“ označava „ono što je bilo“. Tako se naziva čitav ep, ali i njegovi pojedini dijelovi, tj. pjesme koje sadrže od 10 do 40 tisuća stihova (za usporedbu, Odiseja ima 12, a Ilijada 15 tisuća stihova).

Po načinu izvođenja jakutski ep dijeli se na deklamacijski i pjevački dio. Prvi dio su riječi samog pjevača, koje on deklamira otegnuto, skoro kao recitativ, čas brže, čas sporije. Drugi dio je govor epskih likova, i taj dio se pjeva.

Po sadržaju epovi olonhoa dijele se na tri skupine. Prvi pripovijedaju o tome kako su stanovnici Gornjeg svijeta (dobra božanstva Aji) stvorili Srednji svijet, odnosno zemlju. Drugi govore o tome kako su izgnanici iz Gornjeg svijeta na čelu s Er-Sogotohom (Usamljenim) bili začetnici jakutskog naroda. Treći su posvećeni junacima Srednjeg svijeta, s glavnim junakom Njurgun Boturom, kao i njihovoj borbi protiv zlih demona Abasa iz Donjeg svijeta. Abasi su svim silama pokušavali istrijebiti ljude, ili im barem upropastiti život. U epovima se odražava sjećanje na daleku prošlost, na pradomovinu Jakuta u južnim stepama, gdje su živjeli prije nego što su se doselili u hladnu tajgu, na obale Lene i Vitima:

    Tamo visoko sunce jarko sja,
    Nikada ne pada snijeg,
    Nikada nema zime.
    Tamo blagodatno ljeto
    Odaje vječnu toplinu.

Junaci Olonhoa nisu realne povijesne ličnosti, nego drevni bogovi i junaci koji imaju magične moći i čak ne izgledaju kao obični ljudi.

Narodnipjevačisvesusvojevrijemeposvećivaliučenjuiusavršavanjuvještinetenajčešćenisuimalivlastitidom, negosulutalikroztajguodjednogdodrugognaselja, gdesuim stanovniciradodavalihranuiprenoćište.

Moćni Njurgun Botur silazi u Donji svet i u dvoboju pobjeđuje najjačeg njegovog ratnika, strašnog ognjenog zmaja Uota Usutakija. Zatim oslobađa junake koji se muče u podzemnom zarobljeništvu i sunce-djevojku Tujarimi-kuo koju su oteli Abasi. U posljednjoj od devet pjesama epa Njurgun Botur pobjeđuje u dvoboju ratnicu-djevojku Kis Njurgun i ženi se njome, a njihov svadbeni pir pretvara se u ljetnji praznik Isiah koji je do danas omiljen u Jakutiji.

Svijet koji prikazuje Olonho čaroban je, ali ipak uređen po uobičajenom rodovsko-plemenskom modelu. Dobra gornja božanstva podčinjavaju se mudrom Jurjungu Aji Tojonu (Velikom Bijelom Gospodinu), a zla donja božanstva monstruoznom Arsanu Duolaju. U Srednjem svijetu žive ljudi, no i duhovi raznih bića i predmeta koji se nazivaju Iči. Sva tri svijeta povezuje veliko drvo života Al Luk Mas. U njegovom stablu živi boginja zemlje An Alahčin Hotun, zastupnica ljudi koja pomaže junacima. Ona im daje mlijeko iz svojih grudi i tako im vraća snagu. Junaci imaju i druge pomoćnike. To su boginje plodnosti i domaćeg ognjišta, konji i bijeli ždralovi. Preko njih božanstva šalju junacima svoju pomoć.

UJakutiji (RepublikaSaha) epoviolonhosutauvrštenisuu školskiprogram. Najtalentiranijadjeca  obučavajuseuimprovizacijiolonhoa, a 2010. naSjeveroistočnomfederalnomuniverzitetuM.K. Amosovosnovanje ZnanstvenoistraživačkiinstitutOlonho“.

Kao i u svim epskim predajama svijeta, junaci olonhoa su moćni, dobri i dobronamjerni. I obrnuto, antijunaci Abasi otjelotvorenje su svih poroka: zlobe, pohote, gramzivosti, osvetoljubivosti. U jednim su epovima prikazani kao jednoruke i jednooke rugobe, crne kao vragovi a u drugima su sasvim slični ljudima i nisu baš toliko zli. Ponekad se junaci Srednjeg svijeta čak i druže s njima i žene se njihovim sestrama ili kćerkama. Iz nekog razloga sve žene Abasa žele se udati za junake Aje, što oni koriste, primoravajući prevarene vještice da im pomognu, a zatim ih nemilosrdno ostavljaju. Ovi i drugi postupci junaka Olonhoa nisu baš idealni, ali ne treba zaboraviti da je njihov moral zapravo moral rodovske zajednice, gdje dobrota i čast vrijede samo za suplemenike, a nikako za neprijatelje, koje oni i ne smatraju ljudima.

Neki znanstvenici smatraju da olonhoi odražavaju borbu predaka Jakuta s drugim plemenima, koji su prikazani kao zli duhovi. No, motivi epova imaju toliko paralela u folkloru drugih naroda, da ih je točnije smatrati izrazom prvobitnih mitoloških predodžbi i arhetipova, nego prikazom realnih događaja.

Premapredaji, najdužepjesmedrevniolonhosuti“, tj. pjevačiolonhoa, pjevalisusedamdanaisedamnoćibezprestanka.

Jakutski junački ep Olonho unesen je 2006. u Reprezentativnu listu nematerijalne svjetske kulturne baštine. Iako u naše vrijeme olonhosuta ima znatno manje nego ranije, žanr olonhoa nastavlja svoj život i razvija se. Olonhosuti su nekada pjevali u uskom „domaćem“ krugu, a sada je njihovo pjevanje postalo umjetnost namijenjena širokoj publici. Olonho je zauzeo počasno mjesto na nacionalnim praznicima, pjesme ovog epa mogu se čuti na radiju, a tekstovi pjesama sve češće se objavljuju u novinama. Dapače, svaki rajon ima svoje olonhosute, i mnogi su postali vrlo popularni.

U Jakutiji (Republika Saha) epovi olonhosuta uvršteni su u školski program. Najtalentiranija djeca obučavaju se u improvizaciji olonhoa, a 2010. na Sjeveroistočnom federalnom univerzitetu „M.K. Amosov“ osnovan je Znanstvenoistraživački institut „Olonho“.

Tekst na ruskom jeziku na kultura.rf.