Ruska diva u Zagrebu

Jelena Zaremba: "Ima još mnogo toga što želim otpjevati". Izvor: RIA Novosti.

Jelena Zaremba: "Ima još mnogo toga što želim otpjevati". Izvor: RIA Novosti.

Uoči njenog prvog nastupa u Zagrebu pričali smo s opernom divom svjetskog renomea, Elenom Zarembom. Devastacijski utjecaj kapitalizma i ekonomske krize na stanje u ozbiljnoj glazbi, usporedba kulture u sovjetskoj i postsovjetskoj Rusiji, fascinancija Hrvatskom i Ivo Pogorelić neke su od tema na koje je dala zanimljive odgovore.

Rođenjem Moskovljanka, ova 50-godišnjakinja desetljećima izaziva ovacije od Boljšoja, preko njujorškog Metropolitana, milanske Scale i londonske Kraljevske operne kuće, pa sve do dalekog istoka i Olimpijskog stadiona u Seoulu gdje je uz Josea Curu pjevala Carmen pred 35 tisuća ljudi. U  Hrvatskoj je, međutim, u njenom bujnom mezzosopranu, sugestivnom nastupu i privlačnoj pojavi oba puta mogao uživati tek manji broj ljudi. Razgovarali smo s Elenom uoči koncerta u zagrebačkom muzeju Mimara povodom 140. rođendana Sergeja Rahmanjinova.

'U Hrvatsku se priženio moj prijatelj, operni pjevač Aljoša Tanovicki. Pitao me lani bih li htjela doći ovamo. Naravno da sam htjela... Dok smo živjeli u Sovjetskom Savezu, Jugoslavija nam se činila poput raja na Zemlji... Mislim da je u tom dojmu bilo i nešto istine - posebno kad je riječ o Hrvatskoj. Klima je praktički kao u Italiji, ali ovdje mi se više dopadaju ljudi. Ne znam zašto, možda zato što su Slaveni', objasnila je uz smijeh Elena.

Odnedavno radite kao profesor u Opernom centru Galine Višnjevskaje. Znači li to polagano povlačenje s velike scene i posvećivanje stvaranju budućih zvijezda moskovske škole?

Rođenjem Moskovljanka, ova 50-godišnjakinja desetljećima izaziva ovacije od Boljšoja, preko njujorškog Metropolitana, milanske Scale i londonske Kraljevske operne kuće.

Nipošto. U Centru imam takve uvjete da si slobodno mogu raditi raspored, pa nema nikakvog usporavanja pjevačke karijere. Ima još mnogo toga što želim otpjevati: Charlotte u 'Wertheru', Ljubašu u Korsakovljevoj 'Carskoj nevjesti', zatim još mnogo koncertnih programa francuske, ruske muzike... S druge strane, karijerna novost do koje mi je mnogo stalo upravo je predavanje znanja mlađima.

Dolazite iz obitelji glazbenika. Prošli ste renomiranu sovjetsku školu, a potom vidjeli svijeta. Možete li usporediti odnos prema ozbiljnoj glazbi u SSSR-u i u današnjoj Rusiji?

Mnogo više pažnje pridavalo joj se u sovjetsko vrijeme. Klasiku se moglo čuti i na radiju, i na televiziji... Svugdje. Sada se to događa vrlo rijetko. Prevladava pop muzika, i to vrlo loše kvalitete. Jako mi je žao što je umro značaj koji je prije postojao.

Onomad se smatralo jako dobrim dati djetetu glazbeno obrazovanje – ne nužno zbog karijere, već radi općeg razvoja. Manje-više  sve obitelji koje se moglo uvrstiti u inteligenciju nastojale su da im djeca steknu neko glazbeno obrazovanje. Postajalo je jako mnogo muzičkih učilišta, posebno u Moskvi. Sovjetski Savez imao je negativnosti, ali i nekih pozitivnih obilježja. Nakon njegovog raspada društvo se počelo orjentirati na novac. Ranije ga nitko nije imao i ljudi su tragali za nekim duhovnim vrijednostima...  

Premda je duhovnost umnogome bila zabranjena...

Upravo tako. Možda baš zato što je bila zabranjena. A nije postojala mogućnost, recimo, hodanja po dućanima i takvog traćenja ogromne količine novca i vremena... Pa kod nas je sama riječ 'karijera' tada imala loše konotacije! Povezivalo ju se s karijeristom – čovjekom koji gazi preko svega samo da bi se domogao slave. A između slavnog i dobrog znak jednakosti češće ne postoji nego što postoji.

Kad je oglazbenom obrazovanju riječ, mislim da se negdašnja obrazovna razina u ovim vremenima neće dostići jer su programi i sve ostalo promijenjeni -  i to nagore. Tako je i u školama...

No svejedno ste u jednom intervjuu prenijeli dojam Metropolitanovog direktora, po kojem novih pjevača iz vaše domovine ima toliko da ih u šali naziva 'ruskom mafijom'...

Manje-više  sve obitelji koje se moglo uvrstiti u inteligenciju nastojale su da im djeca steknu neko glazbeno obrazovanje.

Vjerojatno je to prirodni dar koji postoji u Rusiji. Naprosto, kvaliteta glasa je vrlo dobra. Placido Domingo nedavno me je, pričajući o konkursu kojeg je nedavno provodio, pitao da pogodim odakle su mu došli najbolji kandidati. Rusi i Kinezi – glasio je njegov odgovor. Pritom nas spašava samo što potonji nisu baš dobro obrazovani (smijeh). Inače, divno pjevaju Mongoli, zadivila sam se kakvu sjajnu pjevačku školu imaju. No nemaju šansu izaći na svjetsko tržište jer ih njihova država ne pušta. 

Izjavljivali ste da je pjevanje ozbiljne glazbe posljednjih godina postalo biznis do te mjere da ozbiljno patiumjetnost. Zašto je, po vama, tek sada postalo tako?

Zato što je ranije trebalo prilično dugo učiti da bi se postalo pjevačem - najmanje četiri-pet godina. Danas pjevačima postaju ljudi koji uzimaju dva-tri mjeseca poduke. Mislim da je to svjetski problem, ne samo ruski. Nedavno sam prisustvovala razgovoru dva mlada talijanska pjevača. Jedan pita drugog koliko dugo radi sa svojim pedagogom. 'Tri mjeseca', odgovara ovaj. 'Je li ti već osigurao ugovor?', glasi pitanje. 'Nije? Tada ti valja mijenjati pedagoga!'

Nakon svjetske krize svugdje angažiraju mlade i jeftine pjevače; glavno je da ne koštaju puno. I teatrima i agentima, koji su nekad odgajali pjevače, danas je postalo svejedno. A mladi pak ne shvaćaju koliko će se mučiti ako ne prođu obrazovanje. U SSSR-u je priprema počinjala od malih nogu, dok se pjevanje kao takvo učilo tek kasnije. Sadašnja praksa stvorit će 'groblje' mladih pjevača. I Carlo Bergonzi je nedavno primijetio da danas 25-godišnjacima daju pjevati Toscu, Cavaradossija... Reportar koji su ranije pjevali samo majstori nakon 45. godine. 

Je li ikada na prostoru Hrvatske odnosno negdašnje Jugoslavije postojao glazbenik kojem ste se divili?

U klasičnoj glazbi nisam znala nikoga. Sjećam se pjevačice po imenu Milka (vjerojatno Milka Trnina, op. M.S.). Pamtim i neke pjevače koji su dolazili na turneje po Sovjetskome Savezu. Bio je jedan na 'ić', no svi se u Jugoslaviji tako prezivaju! Bili su nam vrlo zanimljivi: lijepi ljudi, svirali su za nas neobičnu muziku, s više zapadnog utjecaja nego kod nas.

A Ivo Pogorelić?

Ne znam ga.

Zar zaista?! Sigurni ste da ne niste čuli za tog pijanista? Pa dobro, to je zanimljiva informacija...

Stvar je u tome da je krug ljudi s kojima se susrećemo u ovoj profesiji vrlo uzak. Izvan njega ne znamo mnogo muzičara, a i jako smo zauzeti... Kad tri-četiri sata dnevno moraš slušati glazbu, poslije više ne možeš slušati ništa.