Eugene Hütz: Glazba je električna energija koja daje život

Gypsy-punk bend Gogol Bordello osnovao je u New Yorku 1999. ukrajinski emigrant Eugene Hütz. Sastavljen je od glazbenika iz Ukrajine, Rusije i Izraela i poznat po svojim gotovo kazališno produciranim koncertima. Na primjer, na prvom velikom koncertu članovi benda bacali su banane na gledaoce s pozornice, prije no što su se popeli na stolove, zaplesali i započeli pravu tučnjavu. 

Anton Mahrov za Ruski vjesnik popričao je s Eugenom Hützom o brazilskom rapu, ruskoj publici i bejrutskim muzičarima.

Ruski vjesnik: Kada je Perm proglašen kulturnom prijestolnicom, to je, možda razumljivo, izazvalo skeptične podsmjehe. A sada vidimo Manu Chao u akciji u Permu i Nouvelle Vague u Kubanskoj četvrti. Što vaš bend misli o koncertima u tim regijama?

EugeneHütz:Iskreno rečeno, iznenadio nas je doček u Ekaterinburgu, osobito onih koji su nas poznavali. Kad sam došao, spremao sam se na probijanje leda (što smo s uspjehom učinili u mnogim gradovima do tad) ali ovdje to nije bilo potrebno.

RV: Ima li neke bitne razlike između Moskve i drugih ruskih gradova? Mislim na publiku, kako vas prepoznaje i kako reagiraju.

E.H.: Naravno, percepcija raznih publika je različita. Mladi ljudi su entuzijastični sami po sebi i to je glavna stvar. Na periferiji, entuzijazam je potpuno iskren i čist. Na primjer, na DJ setu  koji smo održalli nakon koncerta odlučio sam malo eksperimentirati. Jednostavno sam bombardirao ljude brazilskim rapom, ravno iz favele. To je poseban glazbeni stil na koji se obično trebate malo priviknuti. Dao sam im to zajedno s dosta žestokim dubstepom. I istresao sam tu mješavinu, to ludilo (smijeh) na njih. Bio sam preneražen brzinom njihove pozitivne reakcije. Ne znam kako bi to prošlo u Moskvi ali publika u Ekaterinburgu bila je vrlo recceptivna.

RV: Prije nego što ste izašli na scenu, organizatori su pustili Noggano [ruski rap] show.

E.H.: Nisu, to sam stavio ja. Sve što se tamo čulo dolazilo je s mog DJ pulta.

RV: Ranije su takvi festivali birali muziku po žanru kako bi imali jedinstven koncept.

E.H.: Ne, ne, to promašuje poantu i dovodi u pitanje koncept muzike i njezinu poruku. Glazba je energija koja daje život, vibracije u zraku, to je kao električna energija, energija koja daje život i svi ti koncepti su sranje.

RV: Najvažnije je osvojiti publiku?

E.H.: Možete je osvojiti na različite načine, neovisno o stilu. Općenito, nemam mnogo koristi od konceptualnih pristupa. Ne razumijem baš o čemu se tu radi. Ako tražite dobre muzičare za svoj bend na primjer, trebate gledati hoćete li dobro „kliknuti“ s nekim a ne koncept, ljude koji su na jednakoj frekvenciji energije. Svi naši nastupi s Manu Chaom su dobar primjer. Oni su uspješni jer su naše energije slične. Ipak, Manu je broj jedan glazbene scene u Južnoj Americi svih vremena i on donosi energiju koja nadilazi sve ove stvari. Razumijete, on naprosto transcendenira energiju. Van svih žanrova i nacionalnosti, a to je ono čemu i treba težiti. 

RV: Dogodilo se tako da u ruskom glazbenom svijetu postoji velika „praznina“ tamo gdje bi trebala biti etno glazba. U Ukrajini se to svira, ali ovdje ne.

E.H.: Etno-rock je utvrđeni žanr u svijetu. Mano Negro, System of a Down, sve to je zapravo etno-rock, unatoč svim razlikama. Kako ja to vidim, etno-rock može doći samo s periferije. A po sovjetskim standardima, Ukrajina je bila periferija.

RV: Ali i Ural i Sibir su također na periferiji.

E.H.: Pa...u Rusiji, folkor nije tako poznat. Ne razumijem baš zašto ali to je činjenica. U Ukrajini folklor se mnogo bolje pamti. Kad pjevački veterani nastupaju, to je najautentičnija moguća stvar koju imate u Ukrajini. Čak i pankeri to dođu slušati. U Ukrajini i Bjelorusiji imate mnogo avangadnih etno projekata. To je žanr ljudi s periferije. Čak i System of a Down dolazi iz armenske četvrti, i to ne slatke male armenske četvrti u srcu Pariza nego iz bijednog predgrađa Bejruta - to je dijaspora, jasna i glasna, koja ne poznaje granice. Otpjevajte armensku pjesmu u ovom kvartu i zaradit ćete šljivu.

RV: Imate li planova za ruske regije?

E.H.: Pa, voljeli bismo svirati u baš zabitim mjestima. Znači, ne samo u Permu nego i u Irkutsku, Habarovsku, Komsomolsk-na-Amuru. Jako smo zainteresirani da odemo tamo i jednostavno vidimo kako stvari stoje.

RV: Želite vidjeti koliko ljudi će se pojaviti i kolikom broju njih će se svidjeti vaš zvuk?

E.H.: Ne, želim vidjeti koliko komada će doći i koliko će ih biti na after partiju. I koliko bi ih oduševio brazilski baile funk. Jer ono što smo vidjeli na Uralu bilo je vrlo, vrlo impresivno. Nitko u bendu nije odlazio na spavanje. Ozbiljno, to je najzanimljivije, kako te regije odjednom ožive kada čuju našu muziku. Vidi se da su oni zaista u tome. Te regije nisu uspavane. Za mene je to velika promjena i zaista sam oduševljen.