Što Rusi danas čitaju?

Već nekoliko godina svi su zabrinuti pitanjem hoće li se izdavaštvo oduprijeti pritisku brojčane ere i neće li pisce, ako dođe do brodoloma tog Titanika, elektronski pirati opljačkati do gole kože. Ima razloga za uznemiravanje: naklade knjiga svake se godine sve više smanjuju (2012. god. – gotovo za 12% u odnosu na 2011.), no znači li to da Rusi prestaju čitati?  

Sociolozi uvjeravaju da se ne treba uznemiravati zbog pada naklade knjiga – Rusi naprosto aktivno osvajaju elektronske tekstove: prema istraživanju koje je 2012. god. proveo holding Romir, sedam od deset građana već čita elektronske knjige. 

Dakle, Rusi nisu počeli čitati manje, no sasvim je drugo pitanje za čim postoji danas potražnja. Rejtinzi naklada Ruske književne komore – organa u kojem se registrira svaka knjiga koja je izašla u državi – prikazuju prilično prosječnu sliku: u deset autora s najvećom nakladom u 2012. godini ušlo je osam pisaca najrazličitijih detektivskih romana, jedan autor chick-lita te još jedan autor trilera. Prodaja u moskovskim književnim trgovinama, a također i na internet stranicama najvećih trgovina kako elektronskih tako i papirnatih knjiga prikazuje suptilniji portret čitatelja: u deset najprodavanijih knjiga u 2012. god. stajali su rame uz rame novi roman o Fandorinu glavnog ruskog beletrista Borisa Akunina, detektivski romani Aleksande Marinine, politička satira u stihovima Dmitrija Bikova Pjesnik i građanin, nova knjiga trendsettera Viktora Pelevina S. N. U. F. F., Noćna straža popularnog pisca fantastike Sergeja Lukjanenka, sjećanja televizijskog voditelja Vladimira Poznera. No najzanimljivije je bilo na prva dva mjesta gdje se vodila bitka između vrline i grijeha – za čitateljevu naklonost borili su se zbirka neizmišljenih priča iz života suvremenog ruskog svećenstva, koju je napisao starješina Tihon, i erotske fantazije Erike James 50 nijansi sive.   

Uspjeh Nesvetih svetaca u 2012. god. pokazao se kao fenomenalan: više od milijun prodanih primjeraka, velik broj osvojenih nagrada. Kritika je odmah okrstila knjigu kao ''pravoslavni bestseller'', a izdavačka kuća Olma Media pokrenula je, rukovodeći se njezinim primjerom, seriju proznih knjiga pravoslavne tematike.  

Interes za non-fiction svakako se može izdvojiti kao jedna od najočitijih tendencija suvremene ruske književnosti. Književni kritičar Konstantin Meljčin smatra da ''ruski non-fiction staje na noge, i ta nas činjenica može radovati''.  

Elena Šubina iz izdavačke kuće AST, vjerojatno najslavniji ruski književni urednik, čiji autori su neizostavno laureati književnih nagrada, ističe ''veliki val interesa za klasičan obiteljski roman u kojem se povijest obitelji proteže od pradjedova do naših dana (Medeja i njezina djeca te Slučaj Kukocki Ljudmile Ulicke, Žene Lazara Marine Stepnove). To se može vidjeti i u žanru non-fictiona – memoari, biografije, sjećanja. Osjećaj stvarnosti života, priče 'o ljudima' – to je ono što zanima današnjeg čitatelja''. 

Julija Kačalkina iz izdavačke kuće Eksmo je također urednik koji određuje kako će izgledati ruska proza. Ona radi s takvim imenima kao što su Viktor Pelevin i Dmitrij Bikov te ruskom čitatelju otkriva nova imena. Kačalkina je također uvjerena da danas ''ljudi žele čitati priče – konceptualizam privlači sve manje pozornosti, postoji potreba za kvalitetnom i razumljivom prozom, bez 'začkoljica'. Ljudi su već umorni od misaonih igara. Stvarnost je ionako prekomplicirana, i oni ne žele tu istu kompliciranost u knjigama koje čitaju'', smatra. Julija ističe da su trendovi u suvremenoj ruskoj prozi prilično čudni: ''najpopularnije knjige su memoari, ljubavne knjige, zatim knjige o neobičnim ljudima (bilo da se radi o povijesnom romani ili fikciji)''. 

I u ''visokoj'' i u popularnoj književnosti nastavlja se, smatra Konstantin Miljčin, potraga za novim temama i načinima književnog prikazivanja. Julija Kačalkina smatra da postoji i  aktivna potraga za pozitivnim junakom, ''ruski pisci'', prema njezinom mišljenju, ''idu u smjeru stvaranja herojske proze, odgovaraju na zahtjeve epohe''.

''Ove godine je u popularnoj književnosti jako tražen medicinski roman'', ističe Miljčin, koji je stajao na čelu žirija književne nagrade Novaja slovesnost, gdje je prvu nagradu u 2012. god. odnijela knjiga satiričnih skica iz života jednog medicinskog tehničara.

Ista takva tendencija potražnje novih žanrova karakteristična je i za fantasy. Elena Šubina smatra da ''granice ruskog žanra fantasy postaju sve neodređenije, dolazi do miješanja realistične proze s fantastičnim elementima'', odnosno ''linija braće Strugacki konačno je pobijedila, uvjetno govoreći, Igora Efremova i imitiranje američke fantastike''.

Zanimiljiv je međusobni utjecaj književnosti i interneta. Tijekom posljednjih godina popularna književnost se obogatila čitavim nizom bloggera, čija su djela izdavači najprije odbili, a zatim ih je internet-publika prihvatila. Najpoznatiji primjer svakako je uspješni projekt Dmitrija Gluhovskog i njegova postapokaliptična bajka Metro 2033 (Metro 2033. izašao je u hrvatskom prijevodu u Frakturi u 2011. godini op. red.).