Sovjetska proza: Cenzura nadrealistične proze poznatog pisca

Prevoditelj ruske književnosti Robert Chandler kaže da se Platonovljev rad velikim dijelom može smatrati pokušajem vraćanja riječi onima koji su stjerani u nemogućnost izražavanja. Izvor: RIA "Novosti"

Prevoditelj ruske književnosti Robert Chandler kaže da se Platonovljev rad velikim dijelom može smatrati pokušajem vraćanja riječi onima koji su stjerani u nemogućnost izražavanja. Izvor: RIA "Novosti"

Pripovjedač, socijalist, vojnik, propalica – Ruski vjesnik opisuje neobičan život i rad Andreja Platonova, za života cenzuriranog.

Staljin je napisao riječ „propalica“ na marginama jedne od nadrealističkih priča Andreja Platonova i rekao uredniku da mu da „dobro po turu.“ Cenzuriran i ugnjetavan za života, Platonova, rođenog 1899., danas smatraju jednim od najimaginativnijih pisaca sovjetske književnosti.

Neki poklonici otići će još i dalje. U uvodu zbirke Platonovljevih priča „Duša“ (NYRB 2007), prevoditelj Robert Chandler kaže: „Rusi jednoglasno smatraju Puškina svojim najvećim pjesnikom; s vremenom, međutim, mislim da će postati jednako jasno da je Platonov najveći ruski prozni pisac.“

U zbirci „Duša“ nalazi se i prevoditeljev osobni favorit, „Povratak“. „Priča o povratku vojnog zapovjednika svojoj obitelji na kraju Drugog svjetskog rata domišljata je, nježna i mudra,“ rekao je Chandler u nedavnom intervjuu za Ruski vjesnik. „Puna je živih detalja ali istovremeno ima i univerzalnu važnost.“

„Svi koji su ikada u trenucima nestrpljenja osjetili želju da rasture svoj postojeći, nesavršeni život i pobjegnu u potrazi za iluzijom savršenog života negdje drugdje – mogu naučiti nešto iz ove priče“, dodaje Chandler.

Platonov je u novije vrijeme na hrvatskom objavljen u prijevodu Rafaele Božić Šejić, „Čevengur (Naklada Breza, 2005.) i „Iskop“ (Naklada Breza, 2009.).  

Platonova su oduvijek vrlo cijenili kolege pisci, npr. Pasternak i Bulgakov, dok ga je Brodski smatrao ravnim Joyceu i Kafki. Povjesničar Orlando Figes smatra otkrivanje još neobjavljenih Platonovljevih rukopisa „najdragocjenijom književnom dividendom od pada Sovjetskog Saveza.“

Radničko dijete iz Voronježa, Platonov je radio na željeznici kao tinejdžer i borio se u Crvenoj armiji prije dvadesete, a umro je u teškom siromaštvu s 52 godine.

Mnogi tekstovi objavljeni su mu tek postumno, kao nezavršena „Sretna Moskva“, napisana 1930-ih godina. Ova bizarna, hipnotička priča konačno je objavljena 1991. godine a upravo je objavljena i u podlistku engleskog izdanja Ruskog vjesnika, NYRB Classics.

Već u prvim svojim djelima, 1920-ih, Platonov sanja utopijsku budućnost u kojoj elektrika mijenja  ljudsku prirodu.

U uvodu za prva tri poglavlja „Čevengura“, Platonovljevog romana iz 1928. godine o izmišljenom gradu Čevenguru, Chandler piše u izdanju „The Portable Platonov” (Glas 1999): „Platonovljev rad velikim se dijelom može smatrati pokušajem vraćanja riječi onima koji su stjerani u nemogućnost izražavanja.“

Njegov nadrealizam, Chandler pojašnjava, odražava kaos njegovog vremena. Ponekad mračni pokušaji zbunjenih građana Čevengura da uspostave komunizam uključuju mesijansku vjeru u to da će politička promjena učiniti nebo „modrijim i transparentnijim“ ili da će se „Rosa Luxemburg još jednom vratiti među ljude kao živa građanka.“ 

„Iskop“ je Platonovljev najpoznatiji roman, napisan 1929., a objavljen u Rusiji tek 1988. Mračna satirična priča opisuje grupu radnika iz ranog sovjetskog doba koji pokušavaju iskopati temelje za ogromnu zgradu koja nikada neće biti izgrađena. Kritičari su isticali njezinu snagu, koja iz posebne perspektive „otkriva neobičnu mješavinu nade i očaja u kojoj su mnogu građani u doba Staljinove revolucije zasigurno živjeli.“

 „Nijedan drugi pisac nije tako znao prikazati istovremeno ljepotu i nadu sovjetskog sna i njegovu strašnu realnost“, rekao je Chandler u intervju za the New Yorker. Zbog čega ga toliko hvale?

Ono što Chandler naziva „iskrivljenim“ zapadnim doživljajem sovjetske književosti, gdje su međunarodni skandali učinili da Pasternak i Solženjicin u početku budu poznatiji od jednako velikih Grossmana ili Platonova, postepeno se mijenja.

„Površno gledano, Platonov je najmanje „literaran“ pisac“, govori Chandler. „Njegov jezik djeluje grubo, elementarno; neki su ga opisivali 'jezikom kojim kao da govori korijenje drveća'. Istovremeno pak njegov je jezik neobično suptilan, prepun najistančanijih dosjetki i aluzija.“

Platonovljeve priče funkcioniraju na mnogo razina, s političkim metaforama koje su pretvorene u realnost i obrnuto.

The Guardian opisuje Platonova kao uvjerenog komunista koji se zgrozio ekscesima staljinizma i – pomalo neuobičajeno – „pokušao pronaći prostor u sovjetskoj kulturi u kojem bi otvoreno mogao pisati o onome što se događa.“

Chandler ističe da je ipak uspio objaviti neke izvanredne priče za života, iako ih je kritika dočekala na nož, a neposredno je utjecao i na mlade pisce, poput Vasilija Grossmana.

„Njegova hrabrost i žilavost bile su zadivljujuće“, nastavlja Chandler, i citira ulomak koji opisuje platane čiji je trupac u sebe inkorporirao ogromno kamenje i „zaokružio ih strpljivom korom, učinilo ih nečim s čime je mogao živjeti ... smjerno podižući, kako je raslo, ono što ga je trebalo uništiti.“

Napisano 1934., danas to „djeluje kao opis samog Platonova“.

Ono što Chandler naziva „iskrivljenim“ zapadnim doživljajem sovjetske književosti, gdje su međunarodni skandali učinili da Pasternak i Solženjicin u početku budu poznatiji od jednako velikih Grossmana ili Platonova, postepeno se mijenja.

Pisci generacije koja je „dijelila snove revolucije“, koji su pisali kompleksna, izazovna djela „s pozicija unutar sovjetskog iskustva“ zadobivaju upravo svjetsko priznanje.