140. obljetnica rođenja najpoznatijeg ruskog basa

13. veljače 2013. navršila se 140. obljetnica rođenja najslavnijeg ruskog basa, opernog pjevača Fjodora Šaljapina (1873.-1938.). On je revolucionirao operno pjevanje, a neke se njegove interpretacije do danas smatraju nenadmašenim.

Šaljapinova interpetacija Mefista u Gounodovom „Faustu“ i danas se smatra nenadmašenom. Fotografija iz slobodnih izvora.

Ruski operni pjevač Fjodor Ivanovič Šaljapin rođen je 13. veljače (1. veljače po julijanskom kalendaru) 1873. godine u Kazanju, u obitelji činovnika. Od najranije mladosti volio je glazbu i pjevao u zboru.

Šaljapinova umjetnička karijera započinje 1889., kad se pridružuje putujućem kazališnom ansamblu Serebrjakova. Od tada nastupa u kazalištima u provinciji i istovremeno se školuje za pjevača. 5. travnja 1895. debitira kao Mefisto u operi „Faust“ Charlesa Gounoda u peterburškom teatru „Marijinski“. Do današnjeg dana Šaljapinova interpretacija ove uloge smatra se vrhunskom i nenadmašenom.

Pokrovitelj umjetnosti Sava Mamontov 1896. poziva Šaljapina u moskovsku privatnu operu, gdje postaje glavni izvođač i u samo godinu dana interpretira niz markantnih klasičnih likova ruske opere. Nastupa kao Ivan Grozni u „Pskovljanki“ Nikolaja Rimski-Korsakova (1896.), kao Dositej u „Hovanščini“ Modesta Musorgskog (1897.), i kao Boris Godunov u istoimenoj operi Modesta Musorgskog (1898.).

OpernirepertoarFjodora Šaljapinaobuhvaćaoje čak 67 ulogarazličitihvrsta (epske, tragične, ulogeizsvakodnevnog života, romantične, satirične). Velikdiosvogrepertoara, čak 36 uloga, interpretiraojeuoperamaruskihkompozitora. Osimtoga, izvodiojeoko 400 pjesamairomansi.

Šaljapin 1899. postaje prvak opere moskovskog Boljšoj teatra i peterburškog „Marijinskog“. Uskoro, 1901. godine, odlazi na svoju trijumfalnu turneju Italijom i nastupa u milanskoj „Scali“. Sudjeluje i u slavnim „Ruskim sezonama“, koje je u inozemstvu organizirao Sergej Djagiljev.

Tijekom Prvog svjetskog rata Šaljapin prestaje s turnejama. Vlastitim sredstvima otvara dvije manje vojne bolnice za ranjenike i donira mnogo sredstava u dobrotvorne svrhe. Šaljapin 1915. debitira i na filmu, glavnom ulogom u povijesnoj drami „Car Ivan Vasiljevič Grozni“. Film je snimljen prema drami Lava Meja „Pskovljanka“.

Nakon Oktobarske revolucije 1917. Fjodor Šaljapin radi na umjetničkoj reorganizaciji bivših carskih kazališta. Tada postaje i izborni član direkcije Boljšoj i „Marijinskog“ teatra, a od 1918. postaje i umjetnički direktor „Marijinskog“. Iste godine postaje prvi umjetnik kojem je dodijeljena titula „narodnog umjetnika Republike“.

No, 1922. godine, nakon odlaska na jednu od turneja, Šaljapin se više nije vratio u Sovjetski Savez. U kolovozu 1927. odlukom Savjeta narodnih komesara RSFSR oduzeta mu je titula „narodnog umjetnika“ i zabranjen povratak u zemlju.

Operni repertoar Fjodora Šaljapina obuhvaćao je čak 67 uloga različitih vrsta (epske, tragične, uloge iz svakodnevnog života, romantične, satirične). Velik dio svog repertoara, čak 36 uloga, interpretirao je u operama ruskih kompozitora. Osim toga, izvodio je oko 400 pjesama i romansi. Najpoznatije se postale Šaljapinove izvedbe pjesama „Dubinuška“, „Bloha“ („Buha“), „Iz-za ostrova na sterežen'“ („S otoka na maticu“), „Vdol' po Piterskoj“ („Peterburškom ulicom“) i druge.

Fjodor Šaljapin bio je i vrstan izvođač komorne glazbe, a okušao se i kao redatelj u operama „Hovanščina“ i „Don Quijote“. Napisao je autobiografiju „Stranice mog života“ (1917.) i knjigu „Maska i duša“ (1932.).

Tijekom 1935. i 1936. pjevač je na svojoj posljednjoj turneji na Dalekom Istoku održao 57 koncerata u Mandžuriji, Kini i Japanu. U proljeće 1937. dijagnosticirana mu je leukemija. Preminuo je u Parizu 12. travnja 1938., gdje je i pokopan na groblju Batignolles. Posmrtni ostaci velikog pjevača prenešeni su u 1984. na Novodevičje groblje u Moskvi.