„Ako Petar Veliki ustane, svima nam se loše piše!“

Nepoznati nizozemski umjetnik: Govor Petra I u Nizozemskoj (oko 1690). Izvor: Hermitage Amsterdam.

Nepoznati nizozemski umjetnik: Govor Petra I u Nizozemskoj (oko 1690). Izvor: Hermitage Amsterdam.

Vladimir Putin je u društvu nizozemske kraljice posjetio izložbu „Petar I: veliki reformator“, postavljenu u izložbenom centru „Ermitaž-Amsterdam“. Ova izvanredno reprezentativna izložba posvećena je caru akademiku, junaku, reformatoru, moreplovcu, brodograditelju, kolekcionaru...

Gužva na izložbi „Petar I: veliki reformator“ toliko je velika, da se teško može prići eksponatima koje je Ermitaž donio u prijestolnicu Nizozemske. Posjetitelji na raznim jezicima vatreno komentiraju pojedine unikate, poluotvorenih usta slušaju audio-vodiča i čekaju u redu da probaju kako im stoji kopija Petrovog kaftana.

Izložba zaista može zaintrigirati posjetitelja svojim eksponatima. Doduše, njezin prvi „akord“ nije baš veseo, jer se na ulazu najprije naiđe na dvije slike mrtvog cara, i obje su naslikane „uživo“, tj. dok je Petar Prvi zaista ležao na samrtnom odru. Takav raspored ima za cilj, kako objašnjavaju kuratori, da memento mori ne bude uobičajeni službeni panegirik, nego da prikaže stvarnog čovjeka. Druga je stvar što pored narednih eksponata ruski posjetitelj može početi zijevati, jer je centralni dio ekspozicije zapravo „prikaz epohe Petra Prvog za početnike“, i vrlo je snishodljiv u didaktičkom smislu. Autori izložbe kao da kažu posjetitelju: „Dobar dan. Sad ću ti ispričati kako su prije Petra I svi ruski carevi bili bradati, a onda su se, bez obzira na pobune i pogubljenja, dogodile reforme i Rusi su potukli Karla XII“. Tu su portreti, gravure bitaka, razni pokloni koje je Petar dobio na svojim putovanjima po Europi, sedla ruskog cara i švedskog kralja... Sve to više liči na slike iz udžbenika, nego na povijesne „memoare“. Ali zato u sljedećem dijelu, poslije poučnog uvoda, ambijent izložbe postaje zaista nesvakidašnji.



Ermitaž na Nevi i Ermitaž na Amstelu

Ermitaž na Amstelu je muzej na rijeci Amstel u Amsterdamu. To je filijala peterburškog Ermitaža. Osnovan je 2004. kao mali muzej u dozidanom krilu koje gleda na kanal Herengraht, a poslije rekonstrukcije cijele zgrade i njezinog prilagođavanja potrebama muzeja zauzeo je cijelo zdanje Amstelhofa. Muzej je u potpunosti rekonstruiran 2009., a 19. lipnja iste godine su ga službeno otvorili nizozemska kraljica Beatrix i predsjednik Rusije Dmitrij Medvjedev. Ermitaž-Amsterdam danas ima 4000 metara kvadratnih izložbenog prostora, ali nema svoju vlastitu kolekciju, te njegovu ekspoziciju čine samo eksponati iz skladišta peterburškog Ermitaža. U muzeju se organiziraju privremene izložbe koje traju od četiri mjeseca do dvije godine.

Tome djelomično doprinose izloženi unikati. U čitavom nizu galerija na gornjem nivou izložba je osmišljena tako da u jednoj od njih vidimo Petra-akademika, u drugoj junaka, zatim moreplovca ili drvodjelca, ali u svakoj galeriji posebnu čar imaju stvari koje su pripadale samom imperatoru, od kojih su mnoge prvi put poslije dugog niza godina iznijete iz skladišta Ermitaža. Na jednom mjestu su njegova pila i dlijeto, na drugom priručna apoteka i kirurški instrumenti, tu su i navigacijski instrumenti, i barokni strug zajedno s predmetima napravljenim na njemu. U jednoj sali izloženo je vrlo grubo mornarsko odijelo koje je car-reformator nosio u Nizozemskoj, a u drugoj njegov kućni ogrtač od japanske svile. Sve je to razmješteno u desetinama vitrina i može se reći da u posljednje vrijeme čak ni monografske izložbe u Rusiji nisu pružile tako izdašnu predstavu o životu konkretne povijesne ličnosti.

Doduše, dolazi do izražaja i nizozemski duh pokroviteljstva. Čak i projekti rezidencija u samom Peterburgu i van grada, čiji je autor Nikolo Miketi, prije svega se doživljavaju kao odavanje počasti komfornom nizozemskom baroku. Nekoliko posljednjih galerija posvećeno je Petru-kolekcionaru. Ta strana ličnosti velikog cara inače nije baš upadljiva za „rusko oko“, ali ovdje ona očigledno ima zadatak prikazati imperatora kao prosvijećenog monarha svoga doba. Među umjetničkim djelima koja je car nabavio nalaze se mramorna Venera Taurijska i Rembrandtov „David i Jonatan“, a Petrovi znanstveni interesi ilustrirani su kolekcijom novorođenčadi koju je pomoću alkohola konzervirao doktor Rojsh i koja je za ovu priliku pozajmljena od Kunstkamere, pa čak i zbirkom barbarskog sibirsko-altajskog nakita iz „Zlatne riznice“ Ermitaža, a izložba nas podsjeća da je ideju za kolekcioniranje te riznice Petru I dao gradonačelnik Amsterdama Nikolas Vitsen.

Zapadnjaci, slavenofili i razgovori o sveruskom tržištu i duhovnim sponama – sve će to doći kasnije, a zasada se čovjek prepusti razmišljanju o tome kako je kult Petra Prvog morao biti veliki u 18. i početkom 19. stoljeća da bi se u carskoj riznici s toliko usrdnosti skupljale i čuvale čak i najsitnije stvarčice koje imaju veze s njegovim imenom.

Rekonstrukcija Petrove „dvorane čudesa“ fragmentarna je, ali izuzetno zanimljiva. Na primjer, jednom prilikom je netko poklonio caru skupocjenu renesansnu posudu, ukrašenu antičkim gemama. U vrijeme Katarine II ta posuda je bačena, a od gema je napravljeno prstenje, ali za ovu izložbu je učinjen napor da se prema sačuvanim gravurama spomenuti raritet rekonstruira u njegovom prvobitnom izgledu.

Možda bi to moglo poslužiti kao metafora koja karakterizira čitavu izložbu: pokušaj da se od rasturenih starina sastavi portret izuzetne ličnosti. I dobiven je portret koji možda i nije iscrpan, ali je zato markantan. Zapravo, to je onaj isti „her Piter“, onaj veliki i tajanstveni „czar“ kojega je opjevalo europsko Prosvjetiteljstvo. On vrijedno radi na brodogradilištu, s alatom drvodjelca u rukama i lulom u zubima, i ponavlja: „Ja sam u činu učenika, a učeniku su potrebni učitelji“. Zapadnjaci, slavenofili i razgovori o sveruskom tržištu i duhovnim sponama – sve će to doći kasnije, a zasada se čovjek prepusti razmišljanju o tome kako je kult Petra Prvog morao biti veliki u 18. i početkom 19. stoljeća da bi se u imperatorskoj riznici s toliko usrdnosti skupljale i čuvale čak i najsitnije stvarčice koje imaju veze s njegovim imenom. Sačuvana je čak i Petrova osobna noćna posuda. Naravno, i ona je prisutna na ekspoziciji – stoji pored prepariranog carevog psa tužnog pogleda, koga je Petar jako volio.

Utoliko je očiglednije kako su različiti putevi stvaranja mita o Petru Velikom na Zapadu i kod nas. U Europi je desetljećima promoviean upravo taj pomalo površni, sentimentalni i potpuno pozitivni lik cara sa žuljevima na rukama, i on je bio aktuelan i za Volteira, i za vodviljske predstave, pa čak i za opernu scenu, od Gretrijevog „Petra Velikog“ do Lorcingovog „Cara i drvodjelca“. Kod nas je, međutim, čak i najiskrenije divljenje Petru i njegovom djelu bilo praćeno više nejasnim strahom, nego nekim sentimentalnim osjećajem. Ne moramo čak ni spominjati Puškinovog „Brončanog konjanika“, dovoljno slikovit primjer će biti priča koja je do nas došla iz doba Katarine Velike. Metropolit Platon Levšin je 1770. za vrijeme bogosluženja u Petropavlovskom hramu povodom česmenske pobjede ruske flote prišao Petrovoj grobnici i retorički uzviknuo: „Ustani sada, o veliki care, i pogledaj svoje voljeno djelo!“ Na to je hetman Kiril Razumovski, brat miljenika Jelizavete Petrovne, navodno glasno dobacio: „Što ovaj galami, je li on normalan? Ako ustane, svima nam se loše piše!“