Sveti otpaci pamćenja: Stvaralaštvo i cinizam su nespojive stvari

Kombinacija trezvenog pogleda na život, oštrog osjećaja za pravednost i duhovne suptilnosti – to je vrijednost koju danas jako rijetko susrećemo. Upravo smo o životnim vrijednostima popričali s autoricom.

Nakon svake nove knjige obećajete da je to posljednja ili „pretposljednja“ knjiga... „Zdravo brate, pisati je jako teško“. Zbog čega je teško pisati? I postoji li svojevrsni oklop kod pisaca? Poznat je cinizam kod liječnika kao jedan od načina obrambenog mehanizma... Na koji se način pisac može zaštiti? 

Ljudmila Ulickaja: Da, pisanje je izuzetno teško. Ali to možda nije tako kod svakog. Moguće da postoje autori koji pišu relativno lako, prisjetimo se samo Mozarta koji je „s lakoćom“ skladao. No mi ipak vidimo samo rezultat: zavarava nas lakoća s kojom je skladano remek-djelo, mi zapravo ni ne znamo koliko se mučio, je li mu bilo jako teško skladati ili je u „trenutku epifanije“ jednostavno prevodio ono što mu je dolazilo „odozgora“ na jezik muzike koji je razumljiv ljudima... Ne svrstavam se u one odabrane koji lako stvaraju. Što se tiče cinizma, upravo na tom mjestu i završava stvaralački rad. Oni su nespojivi. Genij i zločinac se možda i mogu naći u jednoj osobi. Ali ne i stvaralaštvo i cinizam.    

A što se tiče fenomena vaše popularnosti? Jako vas vole čitatelji? Strepite li nad tim?

Ljudmila Ulickaja: Upravo je izašla moja posljednja knjiga „Sveti otpaci“ i pored raznih laskavih recenzija dobila sam i jako oštre kritike. To je dokaz da je knjiga zahvatila neke problematične stvari. A to je meni, pak, važnije od čitateljske ljubavi. Ponekad su pohvalne reakcije manje važne od pametne kritike. A ako me čitatelji vole, to je samo po sebi prekrasno. Iako mi to, da budem iskrena, nameće veliku odgovornost u smislu da ne smijem sljedeći put razočarati. A opet znam da mi to nekad ne pođe za rukom, pa za mnoge i podbacim. Vrlo važno je da čovjek polazi od vlastitih pobuda i uvjerenja, a ne od tuđih...

„Sveti otpaci“ je knjiga o pamćenju, no hajdemo ipak malo pojednostaviti stvari. One stare stvari za koje čovjek ne pronađe snage da ih odbaci postaju u knjizi metaforom pamćenja.

Ljudmila Ulickaja: Volim stare stvari, uvijek ih iznosim do kraja, a nove najprije duže vrijeme držim na strani prije nego što ih počnem nositi... Preciznije rečeno, u knjizi se ne radi o starim stvarima nego o starim idejama. O sposobnosti čovjeka da se promijeni, o krizi koja prisiljava čovjeka da mijenja svoje stavove i da se zbog nje naposljetku razvija.

„Zeleni šator“ je posvećen onima koji su se na dan ulaska sovjetske vojske u Čehoslovačku 1968. godine našli na mitingu na Crvenom trgu. Bilo ih je tad sedmero. Kad bi postojala mogućnost da se vratite u prošlost, da se još jednom nađete u toj situaciji, biste li izašli na Crveni trg?

Ljudmila Ulickaja: Nisam tad izašla na trg, teško da bih to uradila i danas. Ljudi koji su tad izašli na trg spasili su naš naraštaj od sramotne šutnje, političkog kompromisa s neprijateljem, podlosti. Nadam se da će doći vrijeme kad će spomenik toj „veličanstvenoj sedmorici“ stajati u centru našeg grada.

Sjećate li se junaka svojih starih knjiga? Kakav vas osjećaj obuzme?

Ljudmila Ulickaja: Volim svoje junake. Ako ih ne zavolim, na kraju ništa ni ne ispadne od knjige. Ja sam ih smislila, stvorila iz različitih ceduljica i podsjetnika koje uvijek pišem i imam uza se. To je jako privlačan proces.

Nedavno ste raspisali natječaj priča „Nakon Drugog svjetskog rada“ (Ulickaja skuplja priče o djetinjstvu nakon rata, o ljudima čije djetinjstvo i mladalaštvo pada u period između 1945. i 1950. godine – op. red.), koji je dao veliki poticaj čitavom naraštaju ljudi. Čitajući te priče, do kakvih ste zaključaka došli?  

Ljudmila Ulickaja: Do jako puno različitih stvari: kao prvo, pisanje je jako korisna stvar. Ljudi u tom stvaralačkom procesu uče kako da izraze svoje misli, preispituju svoj život. Kao drugo, koliko god da im je stvarnost bila stravična, bez obzira na sva raznolika iskušenja koja im je sudbina priredila u djetinjstvu i mladosti, velika većina o svojem djetinjstvu i mladosti piše kao o sretnom vremenu... I zadnji zaključak, samo se nemojte, molim vas, smijati: obični ljudi su bolji od onih na vlasti. Vlast kvari čovjeka, to je poznati zakon, no nikad nisam znala da i najmanja vlast može od čovjeka napraviti nitkova. Pazite: brigadir koji na sedam godina baca u zatvor majku s djetetom zbog toga što je ona sakupljala klasje... I čitavu tu priču prepričava dijete koje je to preživjelo.

Ima jako puno takvih priča. Glavni je zaključak: dok su još živi treba što prije ispitati starije ljude i saznati sve što se s njima događalo... To je znanje, koje se prenosi s jednog naraštaja na drugi, najbolji način proučavanja suvremene povijesti.

DOSJE

Ljudmila Evgenjevna Ulickaja rodila se u Baškiriji, gdje se njezina obitelj sklonila od Drugog svjetskog rata. Nakon rata obitelj se vraća u Moskvu, gdje je Ljudmila završila školu, a zatim i Biološki fakultet na Moskovskom državnom sveučilištu. Dvije godine radila je u Institutu za opću genetiku Akademije znanosti SSSR-a, gdje je i dobila otkaz zbog pretipkavanja samizdata. Počela objavljivati krajem osamdesetih godina, postala je poznata nakon što su prema njezinim scenarijima snimljeni filmovi „Seke Liberty“ (1990.) i „Žena za sve“ (1991.) te u „Novom miru“ izašla pripovijetka „Sonječka“ (1992.). To je djelo 1994. godine proglašeno u Francuskoj kao najbolje strano djelom te priskrbilo autoru prestižnu francusku nagradu Médicis. U Francuskoj je izašla i prva knjiga Ljudmile Ulickaje (Bijedni rođaci, 1993.). 2007. godine Ljudmila Ulickaja osnovala je Fond Ljudmile Ulickaje za humanističke inicijative. Jedan od projekata su „Dobre knjige“ u sklopu kojeg autorica odabire knjige i šalje ih u ruske knjižnice. Od 2007 do 2010. godine bila je organizator čitavog niza knjiga za djecu koje su napisali različiti autori. Dobitnik nagrada „Ruski Booker“, „Boljšaja kniga“, Grinzane Cavour (Italija), Penne (Italija), Simone de Beauvoir (Francuska), L'Ordre des Palmes académiques (Francuska).