Misterij strašne smrti Djatlovljeve grupe

Scena iz filma Rennyja Harlina „Tajna Djatlovljevog prijevoja“ („The Dyatlov Pass Incident“). Izvor: kinopoisk.ru.

Scena iz filma Rennyja Harlina „Tajna Djatlovljevog prijevoja“ („The Dyatlov Pass Incident“). Izvor: kinopoisk.ru.

Devetoro mladih izletnika je 1959. poginulo u sniježnim bespućima Sjevernog Urala pod tajanstvenim okolnostima od kojih se ledi krv u žilama. Njihova smrt nikada nije razjašnjena. Poslije otvaranja dokumenata starog predmeta tijekom 1990-ih, misterij se samo još više produbio. A sada stiže i holivudski film o njemu.

Najprije su pronašli petoro turista. Jurij Dorošenko i Jurij Krivoniščenko su samo u donjem rublju ležali pored drveta, na padini ispod napuštenog šatora, od kojega su bili udaljeni pola kilometra. Igor Djatlov, vođa grupe turista, bio je obučen, ali bez obuće i u rasparenim čarapama – s vunenom čarapom na desnoj i pamučnom na lijevoj nozi. Ležao je 300 m od drveta uzbrdo na putu prema šatoru, s licem u snijegu, prigrlivši brezu. Glavom je bio okrenut u pravcu šatora. Još 300 m dalje na uzbrdici ležala je Zina Kolmogorova. I ona je bila bez obuće, i glava joj je bila okrenuta prema šatoru. Dalje na uzbrdici, 180 m od Zine, ležao je Rustem Slobodin s probijenom lubanjom. Na desnoj nozi mu je bila valjenka s četiri čarape, a lijeva noga mu je bila bosa.


Prikaz veće karte

Ostali su pronađeni znatno kasnije, krajem proljeća, tj. kroz dva mjeseca. Ljudmila Dubinjina bila je pored izvora, na koljenima, licem okrenuta prema izvoru, a pored nje ležali su zagrljeni Semjon Zolotarjov i Aleksandar Kolevatov, dok je Nikolaj Tibo-Brinjol ležao u vodi. Zolotarjov je bio bez očiju, Dubinjina bez očiju i jezika. Još se govorilo o čudnoj boji kože poginulih: crvenkastoj ili narančastoj.

To je bio Sovjetski Savez, 1959. godina. Novine nisu pisale o takvim stvarima. Nisu ni postojale riječi kojima bi se o nečemu takvom moglo pisati. Doduše, ljudi toga doba nisu ni navikli da iz tiska saznaju šta se zaista događa. Sovjetskim građanima medije je zamjenjivao sustav glasina i gradskih legendi, koji se popularno nazivao „sarafanski radio“. Na pogrebu sudionika pohoda okupio se cijeli Sverdlovsk (tako se tada zvao Jekaterinburg).

Previše misterioznih i strašnih detalja

Uzrok njihove smrti bila je prirodna sila koju ljudi nisu bili u stanju savladati.

Zaključak u službenom izveštaju istražitelja Lava Ivanova iz 1959.

Ono što je svima moralo pasti u oči je da su okolnosti njihove smrti bile pretjerano čudne. Iz izvještaja istražnih organa - koji su kasnije postali dostupni - bilo je jasno da nije bilo nikakvih jasnih tragova stranih lica ili životinja. Mnogo pitanja je ostalo bez odgovora. Zašto bi mladi, zdravi ljudi koji su znali gdje je šator i sve što im treba da prežive gledali u njega kroz noć ostajući polugoli u snijegu do smrzavanja? U izvještajima je pisalo da su svi imali velika unutrašnja krvarenja - koja su ih možda onemogućila da se kreću. Neki su imali i slomljena rebra. Jedan od članova grupe imao je smrskane kosti lubanje bez ikakvih vanjskih povreda. Zašto su istrčali polugoli iz šatora u surovu sjevernouralsku zimsku noć? U izvještajima je pisalo i da je na njihovim licima, okrenutim prema šatoru, bio ostao izraz neopisivog straha. Šta su vidjeli? Da li je nešto došlo u njihov šator? Također, oni nisu tek istrčali iz šatora, kroz vrata. Oni su prorezali rupu na njegovom krilu i kroz nju izletjeli van. Pojavila se i verzija izvještaja po kojima su njihova tijela bila radioaktivna. Neki su imali i velike opekotine... I to nije kraj. Jedna grupa, koja je najdalje pobjegla od šatora, napravila je ležaj u snijegu od grana četinara - ali svejedno nisu nađeni u njemu nego nekoliko metara dalje, smrznuti. Sve to, ipak, ne objašnjava najbizarniji detalj: što se dogodilo s njihovim očima i jezicima?

Zašto bi mladi, zdravi ljudi koji su znali gdje je šator i sve što im treba da prežive gledali u njega ostajući polugoli u snijegu do smrzavanja? U izvještajima je pisalo i da je na njihovim licima, okrenutim prema šatoru, bio ostao izraz neopisivog straha. Što su vidjeli?

Priče o stravičnoj smrti turista kolale su desetljećima prije nego što će se pojaviti prvi forumi na ruskom internetu, posvećeni pogibiji grupe. Vremenom su te priče poprimale sve više izmišljenih i realnih detalja, prenosile su se od usta do usta, iz generacije u generaciju. Pedesetih godina se u Rusiji tek rađao masovni turizam, i on se tada nije asocirao s fotografiranjem ispred kulturno-povijesnih spomenika, nego s romantičnim pohodima u neistražene krajeve velike zemlje, s rančevima, šatorima i pjesmama uz gitaru. Sudbina Djatlovljeve grupe za nekoliko generacija turista je predstavljala prvi mit o kojem je bilo tako zanimljivo i tako strašno raspravljati noću pored logorske vatre za vrijeme predaha. Prijevoj na čijoj padini su poginuli turisti dobio je ime po Igoru Djatlovu. Sada tamo stoji spomen-obilježje. Postavili su ga neki entuzijasti.

Siječanj 1959: Ljudmila Dubinjina oprašta se s Jurijem Judinom nakon što je odlučio zbog bolesti napustiti grupu - i zahvaljujući tome ostao živ. U pozadini je Igor Djatlov. Fotografija je preuzeta s filma pronađenog u kampu na mjestu tragedije na prijevoju koji je kasnije dobio Djatlovljevo ime i uvrštena u istražni materijal.

Devedesetih godina, poslije raspada SSSR-a, istražitelj Lav Ivanov dao je nekoliko intervjua. Upravo on je tada, 1959., zatvorio slučaj ovakvom formulacijom: „Uzrok njihove smrti bila je prirodna sila koju ljudi nisu bili u stanju savladati“. U intervjuima je on jasno nagovijestio da je ta „prirodna sila“ bila vezana za nekakvu paranormalnu pojavu: NLO, „snježni čovjek“ ili nešto u tom stilu.

Zanimljivo, što nas čeka na tom putovanju? Što ćemo novo vidjeti?

Iz dnevnika Zine Kolmogorove, 23. januar 1959.

Očigledno je arhiv istražitelja Ivanova bio glavni izvor dokumentiranih svjedočanstava vezanih za događaj s Djatlovljevom grupom. Članovi grupe su tijekom pohoda sve vrijeme vodili dnevnike i neprekidno su se fotografirali. Sve fotografije bile su priložene uz predmet. Postepeno je taj foto-arhiv u cjelini postao dostupan javnosti. Veseli izrazi lica, staromodna odijela i upečatljivi pejzaži Sjevernog Urala: planine i snijeg, snijeg, snijeg... Nije bilo službene verzije pogibije turista, i očigledno je da je nikada neće ni biti. Pa ipak, kao i u svakom zagonetnom događaju, postoje skeptici koji su uvjereni da ništa tu nije zagonetno, i to uvjerenje im, izgleda, pričinjava zadovoljstvo. Sjever, snijeg, zima... Pa da: snijeg im je došao glave. Ili ih je zasula lavina, ili je snijeg toliko padao, da im je zatrpao šator, tako da su oni u panici i strahu polunagi pobegli iz šatora i onda umrli na mrazu.

Trejler filma „Tajna Djatlovljevog prijelaza“ (2013).

A što ako ipak nije snijeg? Sjeverni Ural je hladno i nenaseljeno područje, nitko ga ne poznaje u dovoljnoj mjeri i podjednako je vjerovatno da se tu mogao nalaziti logor Gulaga, ili tajni nuklearni pogon , ili poligon za testiranje tajnog oružja, ili je to jednostavno nekakvo začarano mjesto. Predstavnici autohtonog sjevernog naroda Mansi, koji su u ovim krajevima živjeli daleko prije nego što su došli Rusi, nazivali su prijevoj planinom Devetoro mrtvih. U Djatlovljevoj grupi bilo je upravo devetoro turista. Zadatak s ogromnim brojem polaznih podataka i bez točnog konačnog rješenja predstavlja idealnu priču za klasičan horor film.

Sudbina Djatlovljeve grupe za nekoliko generacija predstavljala je prvi mit o kojem je bilo tako zanimljivo i tako strašno raspravljati noću pored logorske vatre za vrijeme predaha.

Povrh svega, na ovu temu vodile su se nevjerojatno duge i žestoke diskusije na internet-forumima, najprije na lokalnim, uralskim, a zatim i na moskovskim. Rađene su multimedijalne prezentacije (fotografije iz arhiva grupe sa zloslutnom elektronskom glazbom u pozadini), popularni pisci detektivskih priča pisali su članke, a raznorazni entuzijasti su godinama proučavali taj pohod sa svim njegovim detaljima i pisali o tome knjige. „Djatlovmanija“ je jedan od najznačajnijih fenomena ruskog interneta. Holivudski horor o Djatlovljevoj grupi prije pet godina bio bi senzacija, a sada ljudi samo sliježu ramenima i pitaju: „Gdje ste bili do sada?“.

Film Renija Harlina se, naravno, neće svidjeti ljudima koji su se godinama po forumima prepirali o Djatlovljevoj grupi, ali oni nikada neće priznati (čak ni sebi) da nije stvar u filmu, nego u neizbježnom pretvaranju lokalnog kultnog sadržaja u općepoznatu priču. Nikome se ne sviđa kada underground postaje dio pop kulture, ali izgleda da drugi kriteriji za „super priču“ jednostavno ne postoje.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće