Viktor Kosakovski: kao da je netko moj film napravio za mene

Izvor: PhotoXPress.

Izvor: PhotoXPress.

Ruski dokumentarist Viktor Kosakovski, čija se retrospektiva prikazuje na ovogodišnjem 9. ZagrebDoxu od 24. veljače do 3. ožujka, govori u intervjuu o svojem zadnjem filmu „Živjeli Antipodi!“, koji je otvorio ovogodišnji festival u Veneciji.

- Kako ste došli na ideju antipoda?

- Prije deset godina imao sam retrospektivu u Buenosu Airesu. Na kraju te retrospektive ostalo mi je tri slobodna dana, sjeo sam u automobil, krenuo putovati po državi i jedne prekrasne večeri zalutao u jedno maleno nastanjeno mjesto: ono se nalazilo na uzvisini, u podnožju je tekla mirna rijeka, a na mostu je stajao čovjek i lovio ribu. U tom trenu učinilo mi se da je to najtiše mjesto na Zemlji. Iz nekog razloga sam pomislio: što bi se dogodilo da provučem udicu do druge strane zemaljske kugle? Vratio sam se u Buenos Aires, počeo sam tražiti koordinate. Ispostavilo se da se s druge strane nalazi Shanghai – najbučniji grad na planeti.   

Nakon nekoliko godina moj sin je otputovao u Shanghai na studij te sam ga zamolio da ode na to mjesto koje su pokazivale koordinate. Zazvonio je telefon: „Tata, nećeš vjerovati! Tamo na ulici stoji žena i prodaje ribu“. Odmah sam shvatio da je to gotova priča koja samo čeka da je se snimi, no ona je, na žalost, bila dovoljna samo za maleni film. Zato sam to pitanje počeo detaljno proučavati. Ispostavilo se, budući da je Zemlja uglavnom pokrivena oceanima, da su jako rijetka ona naseljena mjesta koja se međusobno podudaraju. U Europi je to samo jedna zemlja, Španjolska, i ona se podudara s Novim Zelandom, ista stvar je i s Afrikom, Botswana se podudara s Nizozemskom. U Rusiji također postoji takvo mjesto, u okolici jezera Bajkal; ono se podudara s najmističnijim i najveličanstvenijim mjestom u Čileu, Rtom Horn, gdje je poginulo jako puno moreplovaca. Tražio sam nekoliko godina novac za tu priču koja se polako počela sama od sebe slagati, a zatim sam još tri puta preletio zemaljsku kuglu.  

- A Vi ste odmah znali da ćete snimati upravo na suprotnom kraju svijeta?

- Ne, naravno da nisam znao. Tražio sam ljude, karaktere, neobične krajolike i ono što je najvažnije – kombinaciju, par. U svakoj državi nalazio sam po pet-šest priča, putovao u državu koja se nalazi na suprotnoj strani svijeta i odabirao onaj koji bi od tih parova bio najzanimljiviji za film.

Kadar iz filma „Živjeli antipodi!“. Izvor: kinopoisk.ru.

A ponekad čak nisam morao ni birati. Na Novom Zelandu i Španjolskoj junaci su bili toliko nevjerojatni da naprosto nisam imao izbora. Vidite, ja nisam nimalo religiozan, no kao da je netko napravio film za mene, nikako ga drugačije ne možeš objasniti. Na Novom Zelandu slučajno sam vidio i snimio kita koji se koprcao na suhom, Zatim sam doputovao na suprotni kraj, u Španjolsku i točno tamo na tom mjestu (ne na 500 metara ili na 20 koraka nadesno od koordinata!) našao sam ogromni kamen, koji je izgledao identično kao kit i čija se veličina podudarala s veličinom kita. Bilo je očito da radim nešto posebno, to se ne može samo tako smisliti. Mislim da je to nešto više i od samog filma.   

- Igra li čovjek neku ulogu u toj neobično rimovanoj priči o ustrojstvu univerzuma ili je to film samo o prirodi?

- Možemo reći da u filmu nailazimo na veliko i neposredno sudjelovanje čovjeka. Na Bajkalu, recimo, imamo neobičnu sedamnaestogišnju rusku djevojku, koja je rođena da postane filozof. A u Argentini – dva brata koje ljudi nazivaju, ako dopustite pojednostavljen prijevod, „kraljevima otvorenih vrata“. Oni žive uvijek na ulici i imaju zadaću da paze kako rijeka ne bi odnijela most. To je malena rječica, no ona svaki dan malo po malo odnosi dio tla, a oni, poput Sizifa, svaki dan uvijek iznova grade. To je već četvrta generacija na istom mjestu zbog istog posla.

Viktor Kosakovski se rodio u Lenjingradu 1961. godine. Svoj debitantski film „Losev“ snimio je 1989. godine. 1997. godine dobio je „NIKU“ (glavnu filmsku nagradu u Rusiji), nagradu FIPRESCI u Berlinu i nagradu za najbolji dokumentarni film na festivalu u Edinburghu za “Srijeda. 19. 07. 1961.“, film koji se sastoji od 70 malenih priča o stanovnicima Sankt Peterburga koji su rođeni na isti dan kad i redatelj. U zadnje vrijeme radi u Njemačkoj.

I na njih sam naišao na začuđujući način. Po čitave dane sam u Buenos Airesu odabirao muziku za film. Preslušao sam, najvjerojatnije, tisuću CD-ova sve dok se nisam zaustavio na jednoj pjesmi.  Nakon dva tjedna, na jednoj cesti ispred mosta, do mene je došao bosi čovjek u košulji boje argentinske zastave. Zviždukao je upravo tu istu pjesmu koju sam odabrao. To ne može biti slučajno! Film me je naučio da ti život uvijek šapće i sugerira, treba biti samo budan i jako pažljiv.

- Za vas je važna činjenica da je film dospio na festival u Veneciji?

- Posljednjih godina zadao sam si jedan jako važan cilj: napraviti sve da veliki festivali prikazuju dokumentarni film, i to ne u maloj dvorani, u popratnom programu na koji gotovo da nitko ni ne dolazi. Oduvijek mi se činilo da su veliki festivali nepravedni prema dokumentarnom filmu. Pa sam pojam „cinema“ pripada dokumentaristici: prvi film braće Lumiere o dolasku vlaka je dokumentarni film. Ozbiljan dokumentarni film nije ništa lošiji od igranog, on je samo drugačiji, obraća se drugom dijelu ljudskog mozga i srca. Uvijek sam želio dokazati direktorima velikih festivala da oni griješe kad dokumentarni film uzimaju samo ako on tematizira nekakav skandal, nepriličan događaj u društvu koji predstavlja sramotu. Želio sam napraviti film koji oni neće moći odbiti. Važno mi je da sam uspio pokazati da sam u pravu i drago mi je da će ga poslije tog festivala prikazivati.