Muški dobij batine!

Osobitost petog serijala je u tome što se radnja odvija u Moskvi. John McClane spašava mir u čitavom svijetu, pa i u ruskoj prijestolnici, osim tog glavni lik filma ima priliku raditi u paru sa svojim izgubljenim sinom. Međutim, predstavnici 20th Century Fox Film Corporation u potpunosti su zabranili da se otkrivaju detalji radnje filma prije same premijere te javno iznošenje kritičkih recenzija o filmu.  

Još jedna osobitost filma svakako je ta što su po prvi put u poznatom filmskom serijalu dvije uloge odigrali ruski glumci. Radi se o Juliji Snigir, koja je gledateljima poznata po svojim ulogama u filmovima Nastanjeni otok i Atomski Ivan, te Sergej Kolesnikov, zasluženi umjetnik Rusije i voditelj televizijskog programa „Fazenda“. Glumci su odgovarali na pitanja Ruskog vjesnika.

Julija, to je za vas prvi projekt u Hollywoodu i odmah u ulozi poznate franšize. Dodajmo još k tome da je vaša junakinja po prvi put izraziti negativni lik. Je li vam se svidjelo igrati ulogu te loše djevojčice?

Julija Snigir: Pa nisam si na taj način odredila cilj: da odigram negativnog lika. Mislila sam o tome da moja junakinja može naći za sebe motivaciju; ta nju ipak pokreće jak osjećaj. Tražila sam tu granicu, koja se uvijek nalazi između lošeg i dobrog. Sviđa mi se što u filmu nema podjele na crno i bijelo, to se jako rijetko događa.

Vi se prvi put pojavljujete u kadru s oružjem. Trebalo li se za tu ulogu specijalno pripremati?

Snigir: Učili su me pucati. I svidjelo mi se.

Sergej Kolesnikov: Iz protutenkovskog topa?

Snigir: Iz velike te stvarčice? Da, pucala sam.

Serge, Vi ste vjerojatno bili ljubomorni na Juliju? Vaš junak nije imao priliku da  puca.

Kolesnikov: U filmu uzimam oružje u ruke samo kad je za to neophodno. Ne volim to.

Snigir: Da, ja također ne  mogu reći da strasno volim oružje. No budući da mi je to bio prvi put, moram priznati da mi je bilo zaista zanimljivo.

Julija, vi ste još imali priliku i voziti helikopter?

Snigir: To nije bio pravi helikopter (kompjuterska grafika – op. red.) u onoj sceni kad on pada. Trebala sam naučiti samo neke od stvari na koji se on upravlja, iako se to u filmu vjerojatno ne vidi. Trudila sam se naučiti kako okretati polugu. Što se tiče scene uzlijetanja, mi smo se zaista podizali u zrak na vojnom helikopteru (pritom su vrata helikoptera bila otvorena – op. red.). Jako sam se uzrujala, bilo je strašno. Jako se bojim visine.

Hrabri muški imat će i šesti nastavak

Kako biste opisali stil rada režisera Johna Moorea?

Snigir: Osjećala sam da ima predodžbu kako će ispasti film, i to me je smirivalo. On je jako emocionalan, brzo shvaća prijedloge glumaca, ali John je na opće čuđenje isto tako režiser s matematičkim načinom mišljenja. Imao je jasno izgrađenu logičku uzročno-posljedičnu vezu, svi međusobni odnosi između likova bili su mu kristalno jasni.

Odnosno želi te reći da nije bilo nikakvih uzrujavanja oko filma?

Snigir: Jako sam se živcirala na prvom danu snimanja. To je bio naš zajednički dan sa Sergejem.

Sudeći po tome da imate samo jednu zajedničku scenu u filmu, jednu liričnu scenu, nazovimo je tako, očito je da ste nju upravo snimali?

Snigir: Ne mogu sad, zbog dogovora u ugovoru, zalaziti u sve detalje, no reći ću vam da se meni uvijek čini da za prvi dan snimanja vrijedi ono pravilo „prvi mačići se bacaju u vodu“. Prvi dan želim sve ponovno snimiti. Strašno sam mučila Johna, znala sam da sam na snimanje došla sasvim „drvena“. No zatim sam se već uživjela u priču, navikla se na sve što se događalo na mjestu snimanja.

Premijera filma Umri muški. Dobar dan za umiranje. Izvor: Olesja Kurpjaeva / Rossijskaja gazeta.

Razlikuje li se holivudsko mjesto snimanja od ruskog?

Kolesnikov: Glavna razlika je pedantna priprema za snimanje, nije im žao novca. Ne kradu novce. Svatko je zauzet svojim poslom. Na mjestu snimanja je potpuna tišina i predanost. Nema nikakvog žamora, nikakvih prostačkih psovki, i to čak i u onom slučaju kad je u kadru jako mnogo ljudi.

Snigir: To je mene također zadivilo: ogromni paviljon, ogroman broj ljudi, no poslije zapovijedi „Akcija!“, nitko ni da trepne okom!

Je li istina da je gospodin Moore na snimanjima zvonio zvončićem kad mu se činilo da je neka scena ispala posebno uspješna?

Snigir: Da, bilo je toga. On je još hodao u majci na kojoj je pisalo: John Moore, not less. Tu jezičnu šalu oko pisanja Mooreovog prezimena može se prevesti: „John Moore: više, a ne manje“. Dakle, on je režiser sa svojim smicalicama.

A niste se ustručavali raditi s gospodinom Willisom?

Snigir: Meni je bilo zanimljivo motriti što on radi. No sve se događalo u radnoj atmosferi.

Kolesnikov: A ja nisam ni vidio gospodina Willisa, zato sam gledao njegov maleni vagon (prikolica za šminku i kostime umjetnika – op. red.). On se razlikovao od naših.

Snigir: Iako smo i mi imali dobre vagone.

Kolesnikov: No Willis je imao dvaput već i k tome još srebrni. (Smije se). Dok gledaš na taj maleni vagon odmah ti je jasno – došla je zvijezda na snimanje.

Film se neće prikazivati osobama ispod osamnaest godina. Čak smo raspravljali oko tog s kolegama, nije nam bilo jasno zašto je to tako. I jedan od odgovora bio je zbog vašeg, Julija, usko pripijenog bajkerskog kostima.

Snigir (smije se): To mogu prihvatiti samo kao kompliment.

Kolesniko: Da, Julija, znaj da ako izlaziš na ulicu u ronilačkom kostimu, to je onda samo za one koji su iznad osamnaest. Ne, ako ćemo ozbiljno, mislim da je to povezano s vojnim scenama, s krvlju na filmu.

Ruski likovi u filmu ispali su karikaturalnim zlikovcima. Čak se i na kadrovima jasno vidi da se snimanje moskovskih scena uglavnom događalo u Budimpešti. Kako vam se čini, hoće li to sve na kraju utjecati na negativno prihvaćanje filma kod domaće publike? 

Snigir: Pa mi stvaramo umjetničku sliku, mislim da je to najvažnije u cijeloj priči, a ne točno podudaranje arhitekture. Čini mi se da ni junaci, uzevši ih sa svim njihovim biografijama, nisu uopće površni. U najmanju ruku, to mogu s pouzdanošću reći za moju junakinju. Toplo se nadam da ništa u filmu nije ispalo prosječno.