Pripovijedanje, mirisi i zvuci umjesto očiju

Spisateljica Ksenija Dmitrijeva smislila je jednu bajku i predložila redatelju kulturnog centra „Bulgakovski dom“ Jekaterini Negruci da od nje napravi scenarij za predstavu za slijepe. Redateljica se zainteresirala i probala naći informacije na internetu o nečemu sličnom, ali nije pronašla ništa – samo su je rastužile priče vezane za slijepu djecu. „O njima pišu kako zaostaju u razvoju, kako su potišteni i povučeni. Pokušala sam zamisliti kakav je osjećaj kada se rodiš, i nemaš ništa osim sebe samog i zvuka koje ne možeš sebi objasniti“, kaže redateljica.

Članovi kazališta posjetili su moskovsku školu-internat br. 1 za slijepu i slabovidu djecu kako bi pronašli odgovore na neka svoja pitanja.

Glumci su bili mnogo više iznenađeni onim što su vidjeli nego onim što su pročitali na internetu – ispostavilo se da su učenici u internatu vrlo otvoreni, radoznali sugovornici, sa samo 11 godina i te kako imaju osjećaj za logički humor. Zajedno žive, uče, sviraju na raznim glazbenim instrumentima, crtaju, proučavaju sve što im može biti korisno u svakodnevnom životu, i jako se raduju gostima.

„Možda zbog sasvim razumljive introvertnosti više pažnje posvećuju svom unutrašnjem svijetu, ne stide se biti kreativni. Nije ih sramota izražajno čitati naglas. Na satovima glazbenog slušali smo zajedno Griega, poslije čega je jedan dječak ustao i ispričao kako je zamislio jutro i pećinu. U običnoj školi bi mu odmah lupili čvrgu“, uz smijeh zaključuje Jekaterina.

Oblaci u tami i nepomični gledatelji

Glavni junak predstave „Wolke“ (nem. „Wolke“ – oblak) je mali dječak koji se po prvi put odlučio na postupak jednog odraslog čovjeka, i zbog toga kreće na putovanje u društvu čarobnog oblaka.

Na posljednjoj probi pred odraslom slijepom publikom cijela glumačka ekipa bila je vrlo nervozna i čak pripremljena na neuspjeh. Usput se zabrinutost pojačavala – umjetnici nisu znali kako publika reagira na njih. „Glumci su bili u šoku jer su pred njima sjedili potpuno nepomični ljudi. Izgledalo je kao da su svi spavali!“, kaže redateljica.

Reakcija publike poslije predstave bila je mnogo upečatljivija nego prethodna nepomičnost – umjetnici su čuli tako suptilne komentare o svom nastupu kakve nisu mogli ni zamisliti. Napetost ispred dvadesetoro slijepe djece polako je rasla. Glumci su se plašili da ne razočaraju mališane koji su u stanju gotovo se trenutno prebaciti s graje na potpunu tišinu čim čuju riječi: „Bio jednom jedan...“

Najnovija tehnologija pomoću štapa i kanapa

Novi projekat „Bulgakovskog doma“ počeo je obilaskom – goste su dočekali na stubištu, proveli su ih po salama, dali im da dodirnu muzejske eksponate, da telefoniraju jednim starim telefonom, da pomiluju ogromnog mačka koji živi u muzeju. Nisu se stigli ni osvijestiti, a već su se našli u kazalištu nasred scene. Radnja se odvijala na dohvat ruke. Glumci su se kretali među gledateljima, pronoseći ispred njihovih radoznalih noseva čaj s cimetom, lagano dodirujući njihove obraze komadom krzna – kao da je pred njima čarobni lik iz bajke.

Svaki glumac je bio pripovjedač na sceni, a ujedno i lik iz predstave, uz to je i vješto stvarao neobične zvukove. Na probama su otkrivali nove talente kod sebe, na primjer prikazati kako „škripi“ snijeg pod nogama.

„Činili smo sve da potpuno dočaramo atmosferu, da omogućimo da djeca 'vide' ono što se događa, da proživljavaju sve i da uzdišu: naglo smo mijenjali osvjetljenje kako bi osjetili smjenu dana i noći, koristili smo prskalice iznad njih da bi doživjeli prskanje u rijeci. Nakon predstave mališani su od uzbuđenja vikali da je to bilo 5D! I onda smo jednostavno odahnuli – to je sve što smo željeli“, s olakšanjem priča redateljica.

Djeca su snimila predstavu na diktafon da bi je mogla preslušavati kod kuće, a onda su crtala u školi svoje utiske. „Bili su vrlo ushićeni. Uspjeli su naslikati i rijeke, i ružičaste oblake, a jedno dijete je nacrtalo šešir iz glavne uloge koji je imalo priliku dodirnuti“, kaže školski pedagog Natalija Morozova.

Poslije prve predstave glumci muzeja-teatra shvatili su da je predstava za slijepu djecu jedan poseban žanr koji ne postoji bez druženja s publikom. To iziskuje sve profesionalne vještine na djelu i veliku usredotočenost na svaku izgovorenu riječ, jer ona djeluje na djecu na fizičkoj razini – na primjer kada čuju riječ „san“, oni počinju zijevati.

Idejni tvorci ovog projekta planiraju mnogo toga: dodatno prilagoditi scenarij, pozvati na predstavu djecu iz drugih škola, organizirati gostovanja i napraviti zvučni zapis predstave kako bi ga dijelili besplatno po knjižnicama i školama za djecu s ograničenim vidom.

„Jedna stvar koju smo vjerojatno shvatili poslije svega je da se ovim ne možete baviti hladnog srca. Ovakve predstave ne mogu postati dio komercijalnog repertoara. Naravno da se može osmisliti ogroman šou na velikoj sceni, gdje tehnologija omogućava da se postigne mnogo veći efekt, ali to je već sasvim drugačije kazalište“, objasnila je redateljica.