Trojice-Sergijeva lavra jedan je od najznačajnijih duhovnih centara u Rusiji i najveći muški stavropigijalni manastir Ruske pravoslavne crkve. Srce Lavre čini crkva Svetog Trojstva (Trojicka crkva) u kojoj se nalazi relikvijar s moćima jednog od najpoštovanijih ruskih svetaca – Sergija Radonješkog. Ovaj jedinstveni arhitektonski kompleks, koji se kroz stoljeća postepeno formirao, od 1993. se nalazi na popisu spomenika Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.
Prije nekoliko stoljeća (1774) obitelj je stekla status lavre (velikog i značajnog manastira), dok je prva drvena crkva na brdu Makovici, na ušću rječica Končure i Vondjuge izgrađen još u 14. stoljeću. Podigao ga je sam Sveti Sergije zajedno sa svojim bratom Stefanom.
U potrazi za molitvom i samoćom sin iz gospodske kuće po imenu Vartolomej se poslije smrti svojih roditelja povukao u dubinu šume. Tu je živio ugledajući se na isposnike iz starih vremena. Nekoliko godina kasnije, nakon što se zaredio pod imenom Sergije, kod njega su se počeli okupljati ljudi. Oko njegove isposnice pojavljuju se prve monaške ćelije. Kasnije su učenici prepodobnog Sergija osnovali veliki broj novih manastira i na taj način doprinijeli jačanju kršćanstva i širenju pismenosti, kao i zaštiti pograničnog pojasa Moskovske države.
Sveti Sergije je prvi u Rusiji u život manastirske obitelji uveo zajednički tipik, prema kojem su monasi živjeli u izdvojenim ćelijama, dok su domaćinstvo i posjedi bili zajednički. Takav način manastirskog života odredio je i buduće karakteristike arhitekture. Drvena ograda okruživala je 13 izdvojenih koliba-ćelija, crkvu i nekoliko posebnih građevina koje su činile zajedničko domaćinstvo. Tako je usred neprohodne šume nastao mali drveni grad. Manastir je postepeno rastao, a novi monasi, koji su se po načinu života ugledali na Sergijevo isposništvo, bili su porijeklom iz različitih društvenih slojeva, uključujući potomke iz bogatih i uglednih porodica. U blizini monaha naseljavao se i običan narod. Ime svetog starca postalo je tako čuveno da mu je u pohode na ovo mjesto skriveno duboko u šumi došao i veliki moskovski knez Dimitrij. Prepodobni Sergije postao je njegov duhovni učitelj. Upravo on je blagoslovio kneza Dimitrija 1380. prije polaska u Kulikovsku bitku.
Nasljednik svetog Sergija i njegov učenik Nikon je 1422. na mjestu stare Trojicke crkve započeo izgradnju prvog hrama od bijelog kamena. Nažalost, do danas se nisu sačuvale freske iz 15. stoljeća koje je naslikao čuveni ikonopisac Andrej Rubljov. Međutim, sačuvano je 40 ikona, među kojima i poznata ikona Svete Trojice. Danas je Trojicka crkva jedan od rijetkih očuvanih spomenika koji je primjer gradnje u bijelom kamenu iz vremena moskovske kneževine. Ikonostas ove crkve izdvaja se po tome što je to jedina zbirka ikona s početka 15. stoljeća koja se sačuvala u hramu za koji je prvobitno bila i namijenjena.
U izgledu crkve Silaska svetog Duha, podignute 1476., može se prepoznati stil sjevernih pskovskih majstora. Ovaj hram na četiri potporna stupa s jednom kupolom jedinstven je po tome što je pod osnovom njegove kupole izgrađen zvonik. U 17. stoljeću je uz crkvu dozidana i kapela nad grobom svetog Maksima Grka. Ovaj izuzetno obrazovani monah iz svetogorskog manastira Vatopeda stigao je u Moskvu kako bi prevodio duhovne knjige. Ali neke pojave s kojima se susreo u Moskvi nisu bile sasvim u skladu s njegovim predstavama o kršćanskoj državi. Između ostalog, on nije odobravao razvod Vasilija III od njegove prve žene Solomonije Saburove. Maksim je optužen za herezu i dugo je vremena bio zatočen u tamnici, gdje mu nisu dozvolili da čita i piše. Zatim je još dvadeset godina živio pod nadzorom u jednom manastiru u gradu Tveru. I tek posljednje godina života proveo je u Trojice-Sergijevoj lavri.
Za vrijeme carevanja Ivana Groznog Trojicki manastir postaje neosvojiva tvrđava. Njezin zadatak bio je da štiti prilaz k Moskvi. Drvene ćelije premještaju se bliže masivnim kamenim zidinama, koje se uzdižu do šest metara u visinu, a na oslobođenom prostoru gradi se crkva s pet kupola, posvećena Uspenju Presvete Bogorodice. Bio je to svojevrsni dar manastiru od cara. Velika crkva po arhitektonskoj formi podsjeća na Uspensku crkvu moskovskog Kremlja. Novi hram postavljen je tako da stara Trojicka crkva ipak ostaje centralna manastirska građevina. Ivan Grozni je graditelje hrama oslobodio plaćanja državnih poreza i nameta i s vremena na vrijeme obilazio radove kako bi se uvjerio da gradnja napreduje.
Manastir je s velikim uspjehom ispunjavao svoju obrambenu funkciju. U razdoblju ruske povijesti poznatom kao Smutno doba poljsko-litvanska vojska je šesnaest mjeseci držala manastir pod opsadom. Protivnička vojska bila je brojčano nadmoćna nad braniteljima manastirske utvrde. Tvrđava je bila izložena neprekidnoj paljbi, bio joj je prekinut dotok vode, neprijatelj je koristio lukavo osmišljene opsadne sprave (kao što je opsadna kula na kotačima – lat. turres ambulatorie), poduzimajući brojne juriše kako bi osvojio utvrdu. Međutim, ništa nije moglo pokolebati odvažne zaštitnike manastira. Monah Avramije Palicin je u „Predaji o opsadi Trojice-Sergijevog manastira” opisao podvig seljaka i monaha, koji su žrtvovali svoje živote kako bi digli u zrak podzemni prolaz koji su Poljaci prokopali ispod manastirskih zidina, kao i herojsko držanje odreda branitelja koji je pod vodstvom seljaka Sujete protivnika natjerao u bijeg. Dodat ćemo da se upravo na ovom mjestu pod zidinama utvrde nekoliko godina kasnije (1612.) pod vodstvom Minjina i Požarskog okupila narodna vojska pripremajući se za odlučujući napad.
Zidine s kulama, kojih je bilo ukupno 11, poslije opsade su obnovljene, podignuti su novi hramovi i dozidane manastirske prostorije. Danas dužina zidina tvrđave iznosi 1125 metara, a njihova visina se kreće između 7 i 15 metara. Manastirska obitelj svetog Sergija bila je jedno od najvećih utvrda svoga vremena.
Ulaz u manastirski gradić iz pravca Moskve naziva se Sveta vrata i nad njima se nalazi tzv. nadvratna crkva. U stara vremena ova vrata koristila su se samo prilikom dolaska cara i patrijarha. Nedaleko od njih nalaze se Uspenska vrata koja su bila namijenjena za ulazak „ljudi i životinja”, dok su od strane grada Ugljiča u manastir vodila sjeverna Kaličja vrata (s Kaličjom kulom visine 40 metara), namijenjena putujućim hodočasnicima, koji su se nazivali „kalike”.
U kolovozu 1689. mladi car Petar, budući Petar Veliki, po mrkloj noći sam je jahao u Trojicki manastir, kako bi se spasio od pobune „strijelaca” (elitne ruske jedinice tog vremena). Nakon što je u krvavoj borbi za vlast odnio pobjedu nad svojom sestrom, princezom Sofijom, Petar nije zaboravio manastirsku obitelj koja ga je u tome podržala. Kao izraz svoje zahvalnosti on krajem 17. stoljeća na manastirskom trgu podiže veliko kameno zdanje Blagovaonice. Ovo je jedno od najupečatljivijih i najljepših manastirskih zdanja, koje krase prepoznatljive raskošne dekoracije u stilu moskovskog baroka. Nad Svetim vratima Lavre podignut je hram Rođenja sv. Ivana Preteče, čiju je izgradnju u razdoblju 1693.-1699. financirao bliski suradnik Petra Velikog, Grigorije Stroganov. Tako je manastir dobio još jednu građevinu u istančanom baroknom, tzv. stroganovskom stilu.
Izgradnja novog zvonika bila je posljednji značajan potez koji je arhitektonskom manastirskom ansamblu dao današnji izgled. Ova visoka prostorna dominanta cjelokupne kompozicije kompleksa gradila se za vrijeme vladavine tri ruske carice: Ane Ivanovne, Elizavete Petrovne i Katarine Velike. Zvonik na pet razina, visok 88 metara, izgrađen je po strani od ostalih građevina koje su okupljene oko središnjeg trga. Takav raspored učinio je da ova čudesno lijepa građevina stane kao protuteža u odnosu na preostali dio ansambla i da umjetnička cjelina kompleksa arhitektonskih zdanja iz različitih epoha dobije na izražajnosti i snazi.
Posjetioce Trojice-Sergijeve lavre koji danas prilaze manastiru najprije dočekuje upravo ovaj zvonik. Prelijepe građevine se s poštovanjem pomiču kako bi putnika pažljivo uputile pred Trojicku crkvu. Arhitektima iz 18. stoljeća na izuzetan je način pošlo za rukom da visoka i masivna zdanja podčine povijesnom i duhovnom središtu kompleksa – grobnici prepodobnog Sergija.
Arhitektonski ansambl Lavre, koji se postepeno formirao tijekom četiri stoljeća, danas se može promatrati kao svojevrstan udžbenik iz povijesti ruskog graditeljstva.
Ruski tekst na portalu Ministarstva kulture RF,culture.ru.