Jurij Bašmet: zna li tko, kako to da drvo ima dušu?

Etienne Vatelot, graditelj violina iz Pariza: Ne postoji suptilnija veza između instrumenta i umjetnika od one koju imaju Jurij Bašmet i njegova viola. Izvor: ITAR-TASS.

Etienne Vatelot, graditelj violina iz Pariza: Ne postoji suptilnija veza između instrumenta i umjetnika od one koju imaju Jurij Bašmet i njegova viola. Izvor: ITAR-TASS.

Jurij Bašmet, „narodni violist Rusije“ i jedan od najvećih violista svih vremena, govori o živoj duši drvenog instrumenta, svojoj filozofiji umjetnosti i stvaralačkom procesu.

Jurij Bašmet, ili „Mister Alt“ („Mister Alt“, „Gospodin Viola“), kako ga zovu u cijelom svijetu, slavi svojevrstan jubilej. Teško je povjerovati da mu je 60 godina. Njegovu impozantnu ličnost krasi stvaralačka žeđ, dinamičan i jarki talent posebne vrste, sposobnost otkriti nedokučivo u onome za što bi se reklo da je već poznato.

U jednom od svojih prvih intervjua ovaj umjetnik je rekao: „Kada sam studirao u konzervatoriju, violu su svirali samo neki vrlo čudni ljudi“. Danas se puno toga promijenilo i studenti viole sada su ponosni na svoj instrument, koji se više ne utapa u orkestarsku masu. Među strastvenim ljubiteljima glazbe čak se i izdvojio krug istinskih obožavatelja glazbe za violu. Velike zasluge u svemu tome ima upravo Jurij Bašmet – narodni umjetnik SSSR-a, dobitnik državnih priznanja i mnogih prestižnih nagrada.

Nastupi u manjim [ruskim] gradovima pružaju veliku radost, odmah se osjeti koliko je to važno za otvorenu i iskrenu publiku. Kako bih mogao takvu ljubav i toplinu duše zamijeniti turnejom po inozemstvu?

Jurij Bašmet

Danas je Jurij Bašmet nadaleko čuveno ime, kultna ličnost s ogromnom popularnošću. On vodi razne festivale, među kojima su i „Prosinačke večeri“, na čijem je čelu zamijenio legendarnog pijanista Svjatoslava Rihtera. Oko njega se okuplja Simfonijski orkestar mladih. On ima dovoljno kreativne energije da vodi čak dva umjetnička sastava: komorni orkestar „Moskovski solisti“ i simfonijski orkestar „Nova Rusija“.

Otvoren je za sve glazbene stilove i pravce, lako skreće s utvrđene putanje klasike i ide stazama avangardnog traganja, ali se uvijek vraća korijenima. U njegovoj nevjerojatnoj sposobnosti da se mijenja krije se također nekakva misterija, čiji korijeni možda potječu iz djetinjstva. Kada je bio učenik glazbene škole u ​​Lavovu, svo slobodno vrijeme posvećivao je rock 'n' roll bendu, u kojem je svirao i gitaru i bubnjeve, ispisavši prethodno tečajeve za skoro sve instrumente.

On također voli i režirati situaciju – baš kao u kazalištu. Tko bi povjerovao da su „lijena zamišljenost“, ruska melankolija i engleski spleen – odlike Jurija Bašmeta? Naprotiv, on posjeduje stabilan i, čini se, prirodan imunitet protiv ovakvog stanja duha. Ka preobražavanju ga vuče bezgranična fantazija, želja da oslika byronovsku temu u vremenu, od Berlioza do Feljzera, od akademizma do jazza s električnom gitarom.

Zajedno sa svojim prijateljima iz orkestra Jurij Bašmet upoznaje Rusiju: kreće se po njezinim megalopolisima, gostuje u gradovima Zlatnog prstena Rusije, svira u manjim naseljenim mjestima. Par rijetkih slobodnih trenutaka maestro koristi da bi dao odgovore na pitanja za tjednik „Kultura“.

Kultura: Kako ste uspjeli od viole, instrumenta koji je imao skromno mjesto u umjetničkim sastavima, stvoriti izvanrednog solista?

Jurij Bašmet: Mislim da je to posljedica nevjerojatnog niza okolnosti, a možda i nekih mojih vlastitih osobina. Uvijek sam imao neopisivu želju ne da sviram u orkestru, nego s orkestrom. Ona je postajala sve jača zbog uvjerenosti da će se prije ili kasnije to i ostvariti. Naravno, imao sam sreće i s nastavnicima, skladateljima, roditeljima. A onda dolazi dirigiranje, pedagogija, razni glazbeni eksperimenti – sve je to posljedica moje želje da spoznam glazbu što je moguće dublje i da prenesem svoje iskustvo drugima.

Htio bih misliti da sam učinio za violu skoro isto što i Paganini za violinu, koja je zahvaljujući njemu postala opće popularna.

Kultura: Na kakvom instrumentu svirate? Je li on za vas živ? Da li Vam je partner, prijatelj, poseban predmet koji ima dušu?

Jurij Bašmet: Graditelj gudačkih instrumenata iz Milana Paolo Antonio Testore je prije više od dva i pol stoljeća – točnije 1758. godine – izradio instrument na kojemu sviram već četrdeset godina. Velika je sreća što smo se nas dvoje sreli. Naravno, imao sam priliku kupiti i neki drugi instrument, ali do sada nisam vidio niti jedan koji mi više odgovara. Znate, moja viola je u najbližem srodstvu s instrumentom Mozarta, koji je također imao violu „Testore“. Između Mozartove i moje viole samo su tri godine razlike. Danas se Mozartova viola čuva u njegovom muzeju u Salzburgu.

Viola je potpuno mističan, tajanstven instrument i u isto vrijeme – živo stvorenje sa složenim temperamentom. Ona reagira na vrijeme, na vlažnost, na raspoloženje čovjeka koji ju je uzeo u ruke. Moja viola, na primjer, zna biti vrlo ljubomorna. Za putovanja sam kupio dvostruku futrolu, i viola je navikla da pored nje može ležati i violina, ali ako sviram na violini – viola se ozbiljno ljuti. Počinje šištati, postaje nezgodna, pokazuje svoju kapricioznu narav.

Glazba je zvuk, koji se sastoji od stanica, živih stanica – glazbu nije moguće izvesti svaki put na isti način. I solist i dirigent u stvari upravljaju jednim živim procesom.

Ona je moje drugo „ja“ i mi svugdje idemo zajedno: za četrdeset godina prošli smo zajedno kroz sva natjecanja, koncerte i svjetske premijere. Nitko nikada neće biti u stanju dokučiti – kako to da drvo ima dušu? Čuveni graditelj violina iz Pariza, Etienne Vatelot, jednom mi je rekao: „Naravno, postoje na svijetu i bolje viole. Vjerojatno na zemaljskoj kugli ima i boljih glazbenika od tebe. Ali ne postoji suptilnija veza između instrumenta i umjetnika od one koju imate ti i tvoja viola. Vi ste savršeni duo i nevjerojatno odgovarate jedno drugom. Nikada je nemoj mijenjati.“

Kultura: Mnogi Vašu pojavu uspoređuju s ekstatičnim likom Paganinija. Godi li Vam to?

Jurij Bašmet: Naravno, čuo sam o tome. Svojevremeno sam čitao dosta o Paganiniju, zanimljiva su mi bila njegova pisma. Paganini je za mene u svakom smislu etalon umjetnika, s izvjesnom tajnovitošću i artizmom istovremeno. Htio bih misliti da sam učinio za violu skoro isto što i Paganini za violinu, koja je zahvaljujući njemu postala opće popularna. Na Paganinijeve violinske koncerte publika je počela sve više dolaziti.

Johannes Brahms: Sonata za violu i klavir u Es-duru. Izvode Jurij Bašmet (viola) i Jevgenij Kisin (klavir).

Kultura: Poznavala sam jednog strastvenog ljubitelja glazbe, koji je tvrdio da zatvorenih očiju može odrediti tko svira: muškarac ili žena, mlad čovjek ili umjetnik u ozbiljnim godinama. Ako vama u orkestar dođu na isto upražnjeno mjesto mladić i djevojka sa sličnim glazbenim sposobnostima, koga biste izabrali?

Jurij Bašmet: A ja, na primjer, znam jednog dirigenta koji iz principa u svoj orkestar ne prima lijepe djevojke, jer tvrdi da one odvlače od posla. A postoje i orkestri gdje se devojke uopće ne primaju. Što se mene tiče, u odabiru članova za neki od mojih sastava važna su samo dva kriterija: profesionalnost i osobna kvaliteta kandidata. Drugi zahtjevi ne postoje. Zato kod nas uvijek vlada uzajamno razumijevanje i prijateljstvo. Ljudi vole svoj posao i u stanju su postići sjajne rezultate u zajedničkom radu.

Kultura: Čini mi se da je Jurij Bašmet kao umjetnik zanimljiv zbog toga što glazba za violu, nastala u različitim vremenskim periodima i u različitim zemljama, uvijek postaje odraz vremena – onoga što se vidi kroz prozor, kao i onoga što je čovječanstvo zaodjenulo u vječnost. Takav efekt postižete s namjerom, ili se on intuitivno rađa?

Viola je potpuno mističan, tajanstven instrument i u isto vrijeme – živo stvorenje sa složenim temperamentom. Ona reagira na vrijeme, na vlažnost, na raspoloženje čovjeka koji ju je uzeo u ruke. Moja viola, na primjer, zna biti vrlo ljubomorna.

Jurij Bašmet: Naravno, postoje vrlo široki pojmovi kao što su tradicije i stilovi raznih kultura. Vrlo dobro shvaćam njihov značaj. Kao što znate, karakteristikama stila, tajnama dobivanja zvuka određene epohe uče vas dugi niz godina – od ranog djetinjstva do završetka konzervatorija. Tu su još i neprocjenjive vrijednosti humanističkih znanosti: književnost, slikarstvo, povijest. Sva ova znanja, i što je najvažnije utiske – obrađuje unutarnje biće učenika, a potom i studenta, i tada sve postaje dio njegovog unutarnjeg „ja“, tako se formira ličnost jednog umjetnika. Nakon toga stvaralački proces postaje prirodan i nesvjestan: glazbenik kao da se prenosi svojim mislima u drugu epohu i sa sobom u nju odvodi i publiku. Oni zajedno idu ​​na putovanje kroz vrijeme, zajedno spajaju dvije vremenske dimenzije. Kada počnem učiti neku kompoziciju, uvijek se trudim promatrati je nepristrano, bez ikakvih šablona.

Kultura: Šta je važnije za Vas – uloga dirigenta ili solista?

Jurij Bašmet: Ja sam prije svega glazbenik, a uloga glazbenika je da obogaćuje svijet duhovnom energijom. Duhovnost čini ljude boljim, čistijim, svjetlijim. Glazba je sveobuhvatno emotivno stanje svakog čovjeka. Prema tome, za mene nema suštinske razlike između dirigiranja i solo izvođenja. Najvažnije je približiti umjetnost publici. Na kraju krajeva nije ni važno tko ste – dirigent ili solist. Najbitnije je sačuvati i razvijati ljudske i duhovne vrijednosti – kako osobne tako i kod slušatelja.

Postoje, na primjer, profesionalci visoke klase, svojevrsni „buržuji“ u glazbi, da ih tako nazovem, koji po mom mišljenju odbijaju mladu generaciju od klasike jer su se pozicionirali isključivo, i samo kao profesionalci. A glazba je zvuk, koji se sastoji od stanica, živih stanica – glazbu nije moguće izvesti svaki put na isti način. I solist i dirigent, u stvari, upravljaju jednim živim procesom. U svako izvođenje potrebno je unijeti dušu – samo tada će vam slušatelj povjerovati i krenuti za vama.

Kultura: Različiti skladatelji su pisali za Vas. Ima li među djelima koja su vam posvećena nekih, koja su za Vas posebna?

Graditelj gudačkih instrumenata iz Milana Paolo Antonio Testore je prije više od dva i pol stoljeća – točnije 1758. godine – izradio instrument na kojemu sviram već četrdeset godina. Moja viola je u najbližem srodstvu s instrumentom Mozarta, koji je također imao violu „Testore“.

Jurij Bašmet: Ima, naravno. Na primjer, Šnitke – Koncert za violu i orkestar. Ovaj koncert pripada djelima koja su mi izuzetno draga. Napisao ga je moj prijatelj i posvetio meni, čak je i u glavnoj temi šifrirao slova mog prezimena. Kao što znate, koncert za violu je posljednje djelo Šnitkea, napisano prije strašnog moždanog udara, kada se dragi Alfred tri dana nalazio u komi i bio na granici između života i smrti. Kasnije, u jednom razgovoru Šnitke mi je rekao da se ozbiljno razbolio upravo zbog tog koncerta. „Zavirio sam tamo gdje ljudi nemaju pravo gledati“, rekao mi je tada. Je li potrebno objašnjavati kakvi me osjećaji preplavljuju dok sviram taj koncert?

Kultura: Ako se iznenada ukažu dva-tri slobodna dana, kako biste ih proveli?

Jurij Bašmet: Kod kuće, u Moskvi. Samo bih se odmarao, bio s prijateljima, provodio vrijeme s obitelji i djecom. Tako mi je teško naći vrijeme za bliske i drage ljude s mojim ludim rasporedom gostovanja. Samo prošle godine svirao sam više od 220 koncerata. To se ponavlja svake sezone i to puno, puno godina unazad. Ali meni je još uvijek zadovoljstvo biti na sceni i da svirati.

Kultura: U slučaju da za isti termin dobijete dvije ponude za gostovanje – turneju po inozemstvu ili odlazak u rusku unutrašnjost, kojoj biste dali prednost?

Jurij Bašmet: Bez razmišljanja – gostovanju u Rusiji. Volim našu divnu provinciju i iskreno se trudim uraditi sve što mogu da život ovdje učinim boljim. Vjerujem da kada bi svatko na svom mjestu pošteno radio, zajedno bismo mnogo toga promijenili. Nastupi u manjim gradovima pružaju veliku radost, odmah se osjeti koliko je to važno za otvorenu i iskrenu publiku. Kako bih mogao takvu ljubav i toplinu duše zamijeniti turnejom po inozemstvu?

Kultura: Koliko je vremena potrebno jednom virtuozu kao što ste Vi (recimo tjedno ili u toku dana) kako bi održavao unutrašnju koncentraciju? Postoji teorija, zar ne, da razvoj brzine ovisi o tome koliko je nota u sekundi glazbenik u stanju čuti unutrašnjim sluhom.

Jurij Bašmet: Često me pitaju koliko treba vježbati da bi se dobro sviralo, tj. da se održava neophodna brzina i tehnika. Svaki put naglašavam kako vrijeme nije važno, najvažnije je shvatiti što je autor svojim djelom htio reći, i težnja da se ideja skladatelja prenese do slušatelja. Brzina prstiju sama po sebi nije cilj. Glazba ne treba gajiti sportske ambicije „brže – više – hrabrije“. Najbitniji je smisao, i čim se on dosegne i osjeti, sve polazi za rukom: pojavljuje se i potreban tempo i željeni zvuk. U tom trenutku uopće nije potrebno uzimati instrument u ruke – dovoljno je imati u mislima epohu i umjetničko djelo, i glazba tada počinje zvučati unutar vas samih.

Ovaj intervju je adaptirana verzija ruskog teksta s portala Ministarstva kulture RF culture.ru.