Natalija Vorobjova (Ljudožderka Eločka): Imam dvije domovine

Ljudožderka Eločka. Prizor iz filma "12 stolica" (1971. redatelj L. Gajdaj).

Ljudožderka Eločka. Prizor iz filma "12 stolica" (1971. redatelj L. Gajdaj).

U veleposlanstvu Hrvatske nedavno je predstavljena knjiga ''Četveroručna sonata'', koju su napisali ruska spisateljica i pjesnikinja Natalija Vorobjeva-Hržić te klasik suvremene hrvatske književnosti Luko Paljetak.

Kako bi čitatelji shvatili o kome se radi, reći ćemo odmah na početku: prije nego što je Natalija postala poznata spisateljica, ona se proslavila svojom ulogom Ljudožderke Eločke u kultnom filmu Leonida Gajdaja ''Dvanaest stolica''. Popričat ćemo s Natalijom o tome kako se dogodilo da je Eločka, sa svojim jezičnim fondom od 30 riječi, postala ugledni književnik u dvjema državama.

Hoćemo li, gospođo Natalijo, najprije o knjizi koju ste napisali zajedno s Paljetkom?

Naše suradništvo s Lukom Paljetkom započelo je prije deset godina, kad je odlučio prevesti jednu od moji zbirki poezije na hrvatski jezik.

Otad se stalno družimo. I onda me je negdje prije godinu dana nazvao: ''Natašo, hajdemo napisati zajedničku knjigu: jednu ti, jednu ja glavu''. Tako je na kraju ispala knjiga s muškim i ženskim pogledom na događaje koji se u njoj odvijaju.

A što se tiče teme knjige?

To je vječna tema: muškarac i žena, njihovi međusobni odnosi, ljubav, rastanak... Meni je bilo lakše: opisala sam svoju osobnu priču – prepričala sam dugu romansu koju sam imala s jednim diplomatom.

Natalijo, pričajte nam o vašem životu. Otputovali ste iz države na vrhuncu popularnosti. Zašto?

Udala sam se za jednog jugoslavenskog mladića čiji su roditelji radili u Moskvi.

Dugo sam vremena mislila da smo mi samo jako dobri prijatelji, no čini se da je Oleg bio zaljubljen u mene. Tako me je započeo redovno prositi. Odbijala sam ga sa osmijehom. On se nije predavao, izbrojali smo da sam ga sedam puta odbila. No na kraju sam pristala.  

I ostavili svoju uspješnu karijeru koja je tek započela...

Vidite, o tome nisam ni mislila. Iskreno govoreći, nikad nisam sanjala da ću postati glumica. Željela sam upisati Dramsku akademiju, zato sam i došla u GITIS (Ruski fakultet kazališne umjetnosti). No onda se u čitavu tu stvar upleo prst sudbine. Nešto se dogodilo s mojom sandalom, nagnula sam se kako bih popravila remenčić na sandali, zadržala sam se nekoliko minuta, a kad sam ušla u predvorje GITIS-a iz vrata dekanata izašao je nekakav čovjek, pažljivo me pogledao te rekao: ''Spremaš se za glumicu? Ne, za kazališnog kritičara! Šteta, od tebe bi jednog dana mogla ispasti jako dobra glumica.'' I otišao je dalje. Pričekala sam nekoliko sekundi, zatim sam bacila pogled na dekanat ne bi li saznala tko je to na kraju bio. Svi su me pogledali kao da sam neka luđakinja: ''Pa to je Andrej Aleksandrovič Gončarov!''. Možda on, pomislila sam, bolje zna, možda ipak trebam upisati glumu. I tako sam upisala.  

DOSJE

 

Natalija Jurjevna Vorobjova-Hržić je 1971. godine završila GITIS, Ruski fakultet kazališne umjetnosti.

Glumica s velikim humorističnim talentom. Jedna od njezinih najuspješnijih uloga svakako je uloga Eločke Ščukine u ekranizaciji romana Iljfa i Petrova Dvanaest stolica.

Od 1974. godine živi u Zagrebu. 

Vorobjova-Hržić je član Saveza pisaca i Saveza novinara Rusije, aktivni član Ruske akademije pisaca i kulturnih djelatnika. Radi kao konzultant za ruski jezik u HNK-u.

Autor pjesničkih zbirki ''Na žici postojanja'', ''Bit će i drugih svjetova'', ''Proročanki prsti'' i drugih. Odlikovana je ''Ordenom Katarine Velike'', ''Ordenom Lomonosov'' te mnogim drugim ruskim i hrvatskim nagradama. 

Eločka Ščukina postala je vaša vizitkarta. Živcira li Vas to?

Kad bih rekla da me Eločka živcira, to bi značilo da nisam iskrena. To bi bilo nezahvalno s moje strane, ako uzmemo u obzir koliko tu ulogu naprosto obožavaju gledatelji.

A kako ste dobili tu ulogu?

U dekanat su došli asistenti s Mosfiljma te zamolili da im preporuče jednu malenu, zgodnu djevojku koja voli krpice. Odmah su rekli: ''O, pa to je Nataša Vorobjova!''. Napravili su probu sa mnom, kao i s desetoricom drugih glumaca, te bacili pred Gajdaja fotografije Eločki, Ostapa, Kise i drugih. On ih je pregledao, neke od njih, među njima i mene, odabrao te nas već pozvao na susret s njim.   

Kad sam ušla u studio u kojem se snimao film ''Dvanaest stolica'', kako su mi poslije prepričavale asistentice, svi su odmah znali da je uloga moja. Čini se da sam ušla i rekla: ''Dobar dan, ja sam Nataša Vorobjova. Oprostite, spala mi je malo čarapa'', pa sam je počela popravljati.

Čime ste se bavili u Jugoslaviji?

Isprva sam udvoje snimila filmove. Radila sam puno kao simultana prevoditeljica, predavala sam ruski jezik na Filozofskom fakultetu na Sveučilištu u Zagrebu.

Ispravljala sam govor pjevačima, koji su pjevali u ruskim operama u HNK-u. Otad se družim s kazališnim kolektivom, tim više jer se nalazi na samo nekoliko sekundi pješice od moje kuća – treba samo prijeći preko travnate livade.

Ponekad me zovu iz kazališta: ''Natašo, imate li fen? Naš se pokvario, a glumica treba osušiti kosu''.

No Vi ste se ipak rastali od muža. Zašto se niste vratili kući?

Moja kuća je već bila ovdje. Da, Hrvatska je postala za mene druga domovina. Ako je Rusija za mene domovina mladosti, onda je Hrvatska domovina zrelosti. Već sam ovdje imala prijatelje, poznanike, posao.

Sve to iznova započinjati? Ja sam uvijek znala: ako se baš jako zaželim Moskve, sjest ću na avion i za 2 sata i 45 minuta bit ću tamo.

A kako doživljavate Moskvu? Već kao strana državljanka?

Ma što vam je! Ja volim Moskvu, tamo se magično stapaju ruske i zapadne tradicije. Svaki put kad dođem, pokušavam otići u GUM, neko vrijeme provesti u jednom od kafića kako bih gledala na trg... Ne mislim ni o čemu, samo gledam na trg. Pa ja sam esteta, obožavam sve što je lijepo. A Moskva je najljepši grad na svijetu.

 

Originalni članak na ruskom jeziku nalazi se na internet stranici "Večernja Moskva".

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće