Dvanaestogodišnji dječak zarađuje stihovima do 2200 eura na mjesec

Mladi Moskovljanin Oleg Pečernikov svaku večer čita prolaznicima stihove i prodaje svoje knjige.

 

Oleg Pečernikov. Izvor: Stihi.ru.

Dvanaestogodišnji Oleg Pečernikov financijski osigurava sebe, svoju majku i mlađu sestru. Svaku večer čita stihove i prodaje svoje pjesničke zbirke na Starom Arbatu, Manežnom trgu ili u Aleksandrovskom vrtu. Oleg je sam financirao izdanje dviju svojih knjiga i skoro skupio dovoljno novca za treću. Govori da želi postati pjesnik, ne voli se družiti s vršnjacima i ne vjeruje u Djeda Mraza.

Oko šest sati navečer Oleg dolazi u centar Moskve. Prilazi ljudima i izražajno čita svoju pjesmu koja se naziva ''Ja sam budući Puškin!''. I dok prolaznici vade novac kako bi nagradili dječaka, on im predlaže da kupe njegove zbirke, malene knjižice u mekom uvezu sa stihovima i sličicama, jedna košta 150 (3,7 eura), druga 200 (4,9 eura) rubalja. ''U većini slučajeva prilazim mladim parovima. Nekoliko puta bili su drski prema meni, govorili su da roditelji moraju zarađivati. Ne sjećam se što sam im odgovorio. Vjerojatno ništa'', govori Oleg. U jednom danu on zarađuje od dvije do pet tisuća rubalja (od 50 do 120 eura). Nekad se dogodi da ljudi za jednu knjigu daju puno više novca nego što ona zapravo košta. Ljeti mladi pjesnik zaradi oko 90 tisuća rubalja (2200 eura) na mjesec, zimi je zarada, naravno, manja.

Stvaralaštvo Olega Pečernikova

 

Ja sam budući Puškin!

 

Ja sam budući Puškin! Možda i Jesenjin!

A možda ću pak bit' kao Blok ili Brodski?

Ne trebaju mi nakloni, pohvale, oduševljenja,

Ne želim savjete davati idiotske!

Bit ću pjesnikom!... Teško mi je u duši!..

Neka se reci razliju uzavrelom rijekom

Ma nek' sam dijete! Što se to vas tiče?

Dok nemam rime – nemam ni mira!

Oleg završava sa svojim radom u jedanaest sati navečer i ide kući zajedno s mamom i osmogodišnjom sestrom Sašom, koje ga uvijek prate. Prije nekoliko godina on je isto tako sa svojom majkom ispraćao svoju stariju sestru Polinu. Djevojčica je svirala violinu na Starom Arbatu. Za zarađeni novac obitelj je kupila jednosoban stan pored metro stanice ''Varšavska'' te se preselila iz komunalke. Polina sad ima 19 godina, udala se prije dvije godine i počela živjeti sa svojim mužem. A Oleg je preuzeo tad njezino mjesto.

Isprva je također svirao na violini. Prije dvije godine počeo je čitati stihove prolaznicima i dijeliti vizitkarte na kojima je pisalo da skuplja novce kako bi izdao svoju pjesničku zbirku. Dječak je prikupio za prvu zbirku, a zatim za drugu. Za izdanje treće knjige s nakladom od 300 primjeraka potrebno je 17 000 rubalja (420 eura). Oleg kaže da je skoro skupio taj iznos.

On ne ide u školu. Njegova majka Elena Pečernikova kaže da je sa dvije godine pao s kreveta na kat, ozlijedio glavu te da do šeste godine nije pričao. No taj potres, prema njezinu mišljenju, potaknuo je pjesnički talent. ''Čitala sam mu stihove Agnije Barto, Maršaka, ranog Puškina, Jesenjina. A to je sve nekako ostavilo dubok trag u njemu'', govori Elena. S osam godina Oleg je krenuo u školu, no budući da nije imao dobre odnose s učiteljicom, majka je odlučila da se njezin sin školuje kod kuće. Starija sestra Polina je također učila kod kuće. Mlađa sestra Saša ima problema s govorom te ni ona ne pohađa školu.

Stvaralaštvo Olega Pečernikova

 

Idem kući

 

Kući idem, idem. Spavam na nogama.

Jako-jako sam umoran. Čitavu večer sam svirao!

Radio sam i radio, tri tisuć' zaradio!

Sutra ću u trgovinu otrčati – helikopter sebi kupiti!

I pisaću mašinu bi kupio – samo kad bi novce skupio.

''Među vršnjacima nemam prijatelja, više mi se sviđa družiti se s odraslim ljudima. Oni su bistriji'', govori Oleg. Na pitanje bi li htio biti obično dijete, koje se s prijateljima bezbrižno šeće po dvorištu te se ne brine o novcu, Oleg samo odmahuje glavom u znak negodovanja: ''Sviđa mi se biti talentiran. Sviđa mi se pisati stihove, buditi u ljudima čuđenje, izmišljati. Pa ja sam smislio i svoj grad Greentown. To je običan grad, a u nečemu podsjeća i na naš stan'', rekao je Oleg. I dodao da bi želio skupiti dovoljno novca za zaseban stan, jer je tijesno s mamom i sestrom u ''jednosobnom stanu''.

Elena Pečernikova sama odgaja djecu. Ona daje instrukcije iz solfeđa, no zarađuje malo. ''Napravila sam sve što sam mogla za Olega, odgojila i podigla ga na vlastitim rukama. Sad mu više ništa ne mogu dati, mogu ga samo obući toplije. Jako bih željela da sin dobije pokrovitelja, koji bi mu pomogao da se probije kroz život'', rekla je Elena.

Posljednji put Oleg je prodavao svoje zbirke na Manežnom trgu. Bilo je jako hladno. Ljudi se nisu rado zaustavljali. Mimo su trčkarali ljudi obučeni u kostime iz crtića i pogrbljeni Djeda Mrazovi.