Sovjetski bard među slavenskim Spartancima

Scena iz filma „Okovani šoferi“ (Jugoslavija/SSSR, 1974). Izvor: kinopoisk.ru.

Scena iz filma „Okovani šoferi“ (Jugoslavija/SSSR, 1974). Izvor: kinopoisk.ru.

Za koji dan, 25. siječnja, navršit će se 75 godina od rođenja Vladimira Semjonoviča Visockog, legendarnog sovjetskog kantautora i glumca, poznatog i omiljenog ne samo u zemljama bivšeg SSSR-a. Ipak, verojatno se malo tko sjeća da je u karijeri čuvenog Visockog bio jedan period kada je on radio u SFRJ na snimanju filma za Titogradsku televiziju.

Visocki je 1974. igrao jednu od glavnih uloga u filmu „Okovani šoferi“ („Jedini put“), zajedničkom sovjetsko-jugoslavenskom projektu koji opisuje događaje iz Drugog svjetskog rata na teritoriju Jugoslavije. Film je snimio redatelj Vladimir Pavlović 1974. u Filmskom studiju Titograd (SFRJ), uz sudjelovanje moskovskog „Mosfilma“.

U filmu se govori o događajima od 23. do 25. travnja 1944. na teritoriju Jugoslavije (po svemu sudeći, u Bosni i Hercegovini). Njemački tenkovi i oklopna borbena vozila stoje pored puta, jer im je nestalo goriva.

Pjesma Solodova iz filma „Okovani šoferi“ (Jugoslavija/SSSR, 1974).

Njemačko zapovjedništvo priprema kolonu vozila koja treba dopremiti gorivo motoriziranoj tehnici. Partizani kontroliraju veći dio puta kojim ta kolona treba proći. Partizanske akcije su toliko učestale, da bi bilo naivno očekivati da će ogromna kolona s benzinom bez gubitaka moći prodrijeti kroz šumovite i nenaseljene planinske prijevoje.

Da bi se koliko-toliko osigurali, hitlerovci su došli na ideju da iskoriste sovjetske zarobljenike kao vozače. Svaki vozač je bio vezan lisicama za volan i lancem za svoga čuvara. Zadatak odreda jugoslavenskih partizana bio je da zaustavi kolonu, ali ni u kojem slučaju da ne ugrozi živote ruskih zarobljenika... Međutim, i Rusi i Jugoslaveni bez ikakvih međusobnih susreta i tajne prepiske djeluju sinkronizirano. Veza bez uspostavljanja veze, po zamisli autora filma, na najbolji način pokazuje njihovu jednodušnost. I jedni i drugi znaju da neće dozvoliti da benzin dospije na bojište, i samo traže razumno rješenje, traže jedini put k pobjedi i k životu.

Spomenik Vladimiru Visockom u Podgorici. Izvor: paradisevilla.ru.

„Okovani ruski zarobljenici trebali birati: ili dići u zrak i sebe i benzin, ili vrebati trenutak kada će biti moguće izaći iz situacije kao pobjednik s minimalnim žrtvama. Pobjediti i ostati živ – zar to nije teže nego dići sve u zrak? Zar u tome nema više odvažnosti nego u fanatizmu? A oni koji su u toj akciji poginuli, poginuli su radi života, a ne radi smrti“, prokomentirao je osnovnu ideju filma redatelj Vladimir Pavlović.

Zajedno s Visockim, koji je glumio vojnika Solodova i u filmu otpjevao pjesmu „Na put, živo! Ili u grob lezi!“, u snimanju filma sudjelovale su mnoge tadašnje zvijezde sovjetskog ekrana: Lev Durov (Petro), Vladislav Dvoržecki (Holc), Gleb Striženov (Kalenić), Irina Mirošničenko (Gordana), a s jugoslavenske strane to su bili Veljko Mandić (Kosta), Dušan Janićijević (Javor), Dragomir Gidra Bojanić (Zoran) i Vladimir Popović (Srećko).

Pjesma Vladimira Visockog o slavenskim Spartancima, Crnogorcima. Snimak i originalni titlovi Radio-televizije Titograd.

Dok je za vrijeme snimanja boravio u Crnoj Gori, Visocki je uspio snimiti polusatnu emisiju za Titogradsku televiziju, gdje je pričao o sebi, o svojim pjesmama, o velikim ulogama u filmu i kazalištu, otpjevao je pjesmu „Strijeljanje planinske jeke“, koja nije ušla u konačnu verziju filma, i recitirao je stihove o Crnogorcima, romantičnim „slavenskim Spartancima“ (Meni je malo jedno rođenje, Da sam mogao izrasti iz dva korijena... Šteta, što Crna Gora nije Postala moja druga domovina). Snimak se u Rusiji dugo tretirao kao raritet, i tek nedavno je bio emitiran na ruskom kanalu TV Centar, a kasnije je ponovo prikazan u Crnoj Gori s titlovima.

Oproštajni pozdrav Vladimira Visockog jugoslavenskim gledateljima. Snimak i originalni titlovi Radio-televizije Titograd.

Godinu dana kasnije Visocki je ponovno dolazio u Crnu Goru da gostuje sa svojim „Kazalištem na Taganki“. Crnogorci nisu zaboravili pjesnikovu simpatiju prema Crnoj Gori i uopće prema Jugoslaviji. U Podgorici je 2004. podignut spomenik Vladimiru Visockom, rad ruskog kipara Aleksandra Taratinova. To je jedini spomenik Visockom izvan granica bivšeg SSSR-a.