Drugi Rusi i drugi ruski?

U Bačkoj i Srijemu već preko 260 godina živi slavenski etnos koji i pored toga što je malobrojan (oko 15 tisuća ljudi u Srbiji i 2-3 tisuće u Hrvatskoj) ima službenu autonomiju, kao i drugi narodi ovog srpskog područja: Mađari, Slovaci, Rumunji, Hrvati i Ukrajinci. Predstavnici ovog etnosa žive u mnogim naseljima sjevera Srbije (Kula, Vrbas, Sremska Mitrovica, Kucura i dr.), i na istoku Hrvatske (Petrovci, Mikluševci, Vinkovci, Vukovar), ali njihov glavni centar je gradić Ruski Krstur. Zašto Rusini među sobom razgovaraju na „ruskom“ (tako Rusini Bačke i Srijema nazivaju svoj jezik) i kakve veze oni imaju s Rusijom i Rusima? Dopisnik Ruskog Vjesnika porazgovarao je o tome s ruskim slavistom, doktorom filologije Vjačeslavom Čarskim, autorom monografije „Rusinski jezik Srbije i Hrvatske: lingvogenetički aspekt“ (2011).

Ruski vjesnik: G. Čarski, kako je došlo do tako zanimljive podudarnosti?

Vjačeslav Čarski: Rusini Srbije i Hrvatske su, kao što je poznato, potomci karpatskih Rusina. To je narod istočnoslavenskog porijekla koji je od davnina živio u Karpatskoj regiji (Zakarpatska Ukrajina, Istočna Slovačka, Jugoistočna Poljska). Etnonim „Rusnak“ (tako Rusini sami sebe nazivaju) i kasniji „Rusin“ vuče porijeklo od naziva Rusa u zapadnoruskim zemljama u srednjem vijeku, koji se u ovoj regiji koristio još od vremena Kijevske Rusije za istočnoslavensko stanovništvo i pravoslavne kršćane.

Kasnije se naziv „Rusi po vjeri“ počeo koristiti i za grkokatolike, tj. one pravoslavne kršćane koji su 1646. u sklopu Užgorodske unije prihvatili uniju s Katoličkom crkvom, ali su sačuvali osnovne elemente istočnokršćanskog obreda. Jezik Rusina bio je istočnoslavenski, „ruski“ (tada, naravno, nije postojala podjela na Ruse, Ukrajince i Bjeloruse). Kasnije, počevši od 16. stoljeća, počinje intenzivna emigracija Rusina na teritorij tadašnje Mađarske, što je bilo izazvano raznim ekonomskim i političkim okolnostima. Sredinom 18. stoljeća Rusini su počeli naseljavati Bačku, u skladu s tadašnjim austrijskim programom naseljavanja teritorija koje su opustošili turski vojnici. Ovaj program je do 1880-ih realiziran u 8-9 migracijskih valova iz različitih istočnih komitata tadašnje Mađarske.

RV: Ispada da su rusinski jezik i Rusini s prostora bivše Jugoslavije ipak vezani za Ruse i Rusiju?

V.Č.: Nije sve tako jednostavno. Povijesno gledano, naravno, suvremeni Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci i Rusini (ako ih tretiramo kao poseban narod) kolektivno su vezani za Kijevsku Rusiju, jer je ona bila zajednička istočnoslavenska država. Kasnije je najzapadniji dio staroruskog naroda doživio drugačiju sudbinu.

Rusini iz oblasti Maramures u sjevernoj Rumunjskoj. Fotografija: Marek Silarski.

RV: Kojem drugom slavenskom jeziku je najbliži jezik Rusina iz Bačke i Srijema?

V.Č.: Do početka 21. stoljeća smatralo se da je porijeklo jezika Rusina iz Bačke i Srijema diskutabilno. Postojala je ukrajinska verzija, jer je od kraja 19. stoljeća nova „ukrajinska“ ideja aktivno promovirana među istočnim Slavenima, Rusinima (tj. Rusnacima) Austrougarske, naročito među inteligencijom, i predstavljana je kao suprotnost „ruskoj prijetnji“ i „rusofilskoj propagandi“. „Ukrajinofili“ su bili učitelji iz Lavova koji su na prijelomu 19. i 20. stoljeća dolazili u Bačku i Srijem, „ukrajinofil“ je bio i Havrijil Gabor Kosteljnik, koji je 1923. kodificirao rusinski jezik Bačke i Srijema.

Glavna ideja „ukrajinofila“ sastojala se u tome da rusinski jezik Bačke i Srijema vuče porijeklo od jugozapadnih ukrajinskih dijalekata. Ukrajinci već preko sto godina smatraju Rusine dijelom ukrajinskog naroda, a sve rusinske dijalekte tretiraju kao dijalekte ukrajinskog jezika.

Postoji i druga ideja, ali ona nije nimalo popularna među samim Rusinima Bačke i Srijema. Prema toj verziji, njihov „ruski“ jezik je identičan s istočnoslovačkim dijalektom. Tog mišljenja su se pridržavali poznati češki i slovački lingvisti František Pastrnek, Samo Cambel i Jozef Štolc.

I najzad, postojala je i treća verzija, a ona je i danas najpopularnija. Prema toj verziji „ruski“ jezik je slavenski esperanto, u kojem se na neobičan način prepliću istočnoslavenske i zapadnoslavenske crte (tako, na primjer, misle poznati slavist Alksandar Duličenko i srpski lingvist Mitar Pešikan). Oko svega toga su se raspalile i političke strasti, a da pri tome sam materijal jezika Rusina iz Bačke i Srijema niko nije detaljno istražio. Postojala je potreba da se provede sveobuhvatno profesionalno lingvogenetičko istraživanje, i mi smo to istraživanje proveli.

RV: I kakvi su rezultati?

V.Č.: Pomoću višeslojne komparativne analize (tisuće markiranih leksičkih jedinica, kompletna fonologija i gramatika) i suvremene kontaktološke metodike ustanovili smo da rusinski jezik Bačke i Srijema vuče porijeklo od istočnoslovačkih narječja okoline Trebišova (povijesna oblast Zemplin) s jedne strane, i okoline Prešova (povijesna oblast Šariš) s druge. Upravo je s tih područja išao glavni val doseljenika u Bačku.

Ispostavilo se da karpatorusinska narječja tih povijesnih oblasti (ona i tamo postoje) nisu aktivno sudjelovala u genezi rusinskog jezika Srbije i Hrvatske. Nijedno od 62 sistemska jezična obilježja, koja smo izdvojili tijekom komparativne analize, ne povezuje „ruski“ jezik s karpatorusinskim dijalektima iz Šariša i Zemplina. Ponavljam, upravo iz tih područja su se grkokatolici doselili u Bačku. S druge strane, svako od tih 62 obilježja u potpunosti je identično ili s trebišovskim, ili s prešovskim istočnoslovačkim narječjem.

RV: Ako je „ruski“ jezik istočnoslovački, da li to znači da su i Rusini ustvari Slovaci?

V.Č.: Nećemo miješati nacionalnu pripadnost i porijeklo jezika, kao što rade nacionalno opterećeni ukrajinski ili slovački znanstvenici. Rusini Bačke i Srijema priznata su nacionalna manjina u Srbiji, slavenskog, a najvjerojatnije istočnoslavenskog porijekla i grkokatoličke vjeroispovijesti. Povijesna Karpatska Rusija složeno je područje. Tamo se istočnoslovački dijalekt tijekom stoljeća širio na istok, potiskujući karpatorusinske dijalekte.

Po svemu sudeći, tijekom ranijih asimilacijskih procesa u 16. i 17. stoljeću istočnoslavenski grkokatolici prešli su na istočnoslovački jezik, sačuvavši poseban nacionalni identitet, etnonim i lingvonim, a u Bačku su došli tek pošto su prihvatili istočnoslovački. Preostali malobrojni doseljenici iz drugih sela ove regije, koji su govorili karpatorusinski, brzo su se tamo asimilirali. O tome svjedoče i malobrojne riječi i ustaljeni izrazi karpatorusinskog porijekla, koje smo pronašli u „ruskom“ jeziku.

RV: Znači li to da su rezultati vašeg rada senzacionalni? Da li ste vi poslije sto godina riješili problem i time stavili točku na čitav taj stoljetni spor?

V.Č.: Ne bih rekao. Taj spor je politički i ideološki, i on nema nikakve veze s lingvistikom. Neki moji oponenti će i poslije moga rada imati isto mišljenje koje su imali i ranije. Radi se o znanstvenoj karijeri kojoj je posvećen cijeli život, o mnogobrojnim člancima, monografijama i konferencijama. Po tom pitanju se posebno ističu nacionalno orijentirani ukrajinski predstavnici društvenih znanosti. Oni će na sav glas pobijati i optuživati svakog autora koji ne dijeli njihov stav da su Rusini ustvari Ukrajinci i da je njihov jezik ukrajinski, čak i ako im pružimo očigledne lingvističke dokaze da to nije tako. Naivan nacionalni ili nacionalistički pristup preciznim i društvenim znanostima u duhu 19. stoljeća zapravo je svojevrstan know-how pojedinih ukrajinskih znanstvenika.

Pored toga, rezultati istraživanja ne idu na ruku ni onim rusinskim organizacijama koje od Ukrajine dobivaju nekakvu podršku, a u Srbiji ima takvih organizacija. Naravno, naš rad su vrlo lijepo prihvatili ruski, slovački, mađarski i srpski slavisti. Tako su ga prihvatili i lingvisti iz Ukrajine i rusinski lingvisti iz Srbije koji nisu opterećeni političkim i ideološkim emocijama.