Ljetopis ruskih emigranata u Hrvatskoj

Katarina Todorcev Hlača, glavni urednik časopisa Ljetopis (Hrvatska), predsjednik udruženja Ruski kulturni krug. Živi u Zagrebu od 1990. godine. 

- Vaš časopis se naziva Ljetopis. Prema čemu ste se ravnali dok ste odabirali taj naziv?

- Naš časopis je započeo izlaziti u 2011. godini. I već u prvom broju obratila sam se, kao glavni urednik, čitateljima s člankom u kojem sam objašnjavala smisao tog naziva. Stvar je u tome da smo odlučili izdavati ljetopis ruskih emigranata u Hrvatskoj, koji bi obuhvatio period od samog početka pa sve do naših dana. Prvi masovni dolazak Rusa u Hrvatsku dogodio se poslije Prvog svjetskog rata, jer su samo dvije europske države prihvatile u znatnoj količini rusku emigraciju. To su Jugoslavija i Francuska. No ispalo je tako da su u Jugoslaviju uglavnom došli siromašni ljudi. Mnogi od njih, kad su dospjeli na brod koji je kretao iz Jalte ili Odese, imali su samo ono što su nosili taj dan. Nisu imali nikakvu prtljagu. I tadašnji kralj Jugoslavije Aleksandar ih je prihvatio. Jedan dio tih ljudi kasnije se našao u Hrvatskoj. Gotovo u svakom broju časopisa objavljujemo intervju s jednim od potomaka prvih ruskih emigranata. Svaki od njih prepričava povijest svoje obitelji.      

- Vjerojatno se potomci tih prvih emigranata razlikuju po svojem mentalitetu i načinu života od onih koji su doputovali u Hrvatsku tijekom posljednja dva desetljeća?

- Da, doista, možemo reći da oni žive zatvorenije. Može se doslovno na prste izbrojati one koji su povezani s našom dijasporom. Radi se o tome da je ruska emigracija u državama bivše Jugoslavije dovoljno složena. Tijekom dugog perioda jako se puno ljudi nije hvalisalo time da su Rusi ili napola-Rusi, četvrt-Rusi, te su često u dokumentima uneseni kao Hrvati ili Srbi. Poslije Drugog svjetskog rata ovdje se također pojavilo puno Rusa, to je bio drugi val emigracije. Tako da su predstavnici prvog i drugog vala živjeli dosta povučeno, malo su komunicirali među sobom, općenito govoreći, trudili su se što manje skretati pažnju na sebe. Ako se sjećate, Staljin se posvađao s Titom 1948. godine, pa ovdje Rusima nisu nimalo cvjetale ruže. Ali sve se mijenja. Tijekom posljednjih 20 godina u Hrvatsku su počeli dolaziti doseljenici iz bivšeg SSSR-a. Oni su aktivniji, učlanjuju se u različita društva. Naš Ljetopis je postao karika, koja spaja sve ljude koji govore ruski jezik u ovoj državi. Potomci emigranata prvog i drugog vala također su postali naši aktivni čitatelji. Oni sa zanimanjem prate povijest Rusa u ovoj državi i svakodnevne vijesti iz života sugrađana, koji su se nedavno ovamo preselili. To je za mnoge jedina veza s Rusijom, gdje na žalost nemaju više svojih rođaka. I nama je jako drago kad od naših čitatelja dobijemo pisma zahvalnosti ili kad nas nazovu telefonom te nam izražavaju svoju zahvalnost i zanimanje za časopis.    

- Do kakvih ste zanimljivih činjenica i otkrića dosad uspjeli doći i objaviti ih u vašem Ljetopisu?

- Činjenica koja je sve nas inspirirala bila je ta da je Tatjana Puškadija-Ribkin, jedna od potomaka prvih emigranata, dugo godina radila u hrvatskom arhivu. Ona je doslovno zrnce po zrnce skupljala materijal o prvim Rusima u ovoj državi. Zatim je objavila knjigu Emigranti iz Rusije u kulturnom i znanstvenom životu u Zagrebu. Zahvaljujući tome saznali smo da su nekad, u dvadesetim godinama, postojale ovdje ruske zajednice, ruske škole, izlazio časopis, doduše na hrvatskom jeziku, ali ga je ipak izdavala ruska emigracija. I mi smo odmah pomislili: moj Bože, pa mi to upravo sve znamo zahvaljujući tome, što je netko nekad sve to zabilježio. I ako ne zabilježimo ovo što se danas događa, onda to više nitko nikad neće saznati! Kao što se kaže među novinarima: ''Ono što nije zabilježeno kao da se nije ni dogodilo!''   

- Pa dajte da onda detaljnije porazgovaramo o Ljetopisu.

- Naš izdavač je Ruski kulturni krug, jedan od projekata društva ruskih sugrađana. U Hrvatskoj postoji državni program za podršku nacionalnih manjina, koji se provodi u svim različitim smjerovima. Međutim, treba spomenuti, da je izdavanje našeg časopisa postalo moguće uvelike zahvaljujući sad već bivšem veleposlaniku Rusije u Hrvatskoj Mihailu Konorskom, koji sad radi u Kini. Taj čovjek napravio je sve da bi naš časopis započeo izlaziti. 

- O čemu pišete?

- Ljetopis nije samo slika života Rusa u Hrvatskoj, nego doprinosi i rasvjetljavanju kulturnih, znanstvenih i ekonomskih odnosa između Rusije i Hrvatske, govori o gostovanjima ruskih kolektiva u Hrvatskoj te o suradništvu hrvatskih kulturnih institucija, poduzeća, gradskih i državnih vlasti s Ruskom Federacijom.

- Tko su vaši čitatelji?

- To su naši sugrađani koji žive u ovoj državi, no također i Hrvati koji se zanimaju za rusku kulturu. Uzgred rečeno, svi naši čitatelji ne znaju dobro ruski jezik, pa neki od njih usavršavaju svoj ruski dok čitaju naš časopis. Također, neki materijali se prevode i na hrvatski. Osim toga, Ljetopis čitaju s velikim zanimanjem u ruskim organizacijama u Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Njemačkoj, Mađarskoj, Zapadnoj Ukrajini i Slovačkoj.

Stranica časopisa "Ljetopis" (Br. 26, listopad 2012.). Ilustracija: "Marko Martinović uči ruske pitomce Petra Velikog".

- Tko danas piše ljetopis Rusa u Hrvatskoj?

- Svi naši suradnici su veliki profesionalci. Naši lektori su profesori ruskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jelena Zarečnaja, jedna od naših suradnica, profesionalni je novinar, ona je radila ovdje na televiziji, a u Rusiji je također bila novinar na televiziji. I ja sam također profesionalna novinarka; završila sam fakultet na sveučilištu u Odesi, koji nosi ime Mečnikova, slavnog ruskog bakteriologa. Osim toga, kod nas je u obitelji novinarstvo oduvijek igralo bitnu ulogu – moj muž je 40 godina radio kao urednik zagrebačkih novina Večernji list. Surađuju s nama i ljudi koji se bave društvenom djelatnošću. Upravitelji ruskih društava, na primjer, redovito nam izvještavaju svoje nove novosti. I na kraju, po čitavoj Hrvatskoj postoji već petnaestak različitih ruskojezičnih zajednica, dakle, imamo dovoljno širok krug suradnika.

- A Vi već odavno živite u Hrvatskoj?

- Ovdje sam već 22 godine. Međutim, konsolidacija Rusa ovdje je započela relativno nedavno. Stvar je u tome da je ruska nacionalna manjima službeno priznata tek 2003. godine. Tad nas je parlament unio u popis nacionalnih manjina, dobili smo određena prava koja su zajamčena zakonom. A dotad smo bili svojevrsna razjedinjena etnička grupa, koja nije imala ona prava koja pripadaju nacionalnoj manjini. I tako su se ruska društva poslije 2003. godine započela osnivati jedna za drugom. To sve također pokušavamo unijeti u naš Ljetopis. Pa ako to mi ne napravimo, onda nitko ni neće!   

- Koliko često izlazi vaš časopis?

- Trenutno pet puta na godinu, to jest jedanput u dva mjeseca, ako uzmemo u obzir da ljeti, u srpnju i kolovozu, imamo pauzu zbog ljetnih odmora.

- A koja vam je tiraža?

- Tiraža je obično 700 primjeraka, no ponekad dolazimo i do brojke od tisuću, to ovisi, naravno, o financijskim sredstvima. To nije loša brojka, budući da, prema podacima Savjeta za nacionalne manjine, danas u Hrvatskoj živi 3000 ruskih sugrađana.

- Osnovali ste nedavno projekt koji je upućen djeci.

- Da, to je istina, od 2011. godine u časopisu objavljujemo dječji prilog Kolobok. Tamo se govori o događajima koji su povezani s mladim naraštajem, tiskaju se dječje priče, crteži, a također i zanimljivi materijali, koje profesori koriste na satovima ruskog jezika. Časopis uspješno koriste u ruskim školama, koje se nalaze u Čakovcu, Zagrebu, Splitu, Rijeci i Puli. Poznavanje našeg časopisa stječe kod ruske i bilingvalne djece naviku čitanja na ruskom jeziku, oni se navikavaju čitati tiskanu riječ, za što u današnjoj situaciji postoji nasušna potreba.