Njujoršku podzemnu željeznicu jednom su prilikom nazvali „portretom Doriana Graya“. Ona to zaista i jest. Putovanje ovom 385 kilometara dugom zamršenom željeznicom nesumnjivo proizvodi utisak kao da poroci i licemjerje koje skriva gornji grad ostavljaju neizbrisiv trag na njegovu prljavu utrobu. Njujorška podzemna željeznica je do te mjere lišena svake privlačnosti da se mora spomenuti nekoliko rijetkih izuzetaka.
Prvi čovjek koji je pokazao naklonost prema njujorškom metrou bio je njegov ponosni tvorac, August Belmont Mlađi. Prilikom otvaranja 1904. naredio je da se specijalno za njega izgradi osobni vagon s „prozirnim zidovima“. Sljedeći „izljev ljubavi“ dogodio se tek poslije 90 godina: jedan mladić, zaljubljenik u oronulu podzemnu željeznicu, oteo je vlak i pet sati vozio putnike koji nisu primijetili da se događa nešto neuobičajeno.
Između ta dva bizarna događaja ovaj transportni sustav provodio je prilično dosadan život obične željezničke mreže, i nikada se zapravo nije prilagodio podzemnom svijetu. Njujorška podzemna željeznica neprestano pokušava izroniti na svjetlost dana. Ona presijeca podzemlje grada poput šara na patchwork prekrivaču, što me podsjeća na jednu zgodnu rusku poslovicu: „Dugačak konac, lijena djevojka“.
„Raznolikost i
organska priroda njujorške željeznice napadaju sva čovjekova čula: zadah
urinom natopljenih platformi, prolazi nalik na zamršena crijeva u
utrobi.“ Fotografija: Jens Karlsson / jenschapter3.
Nakon što se 50 blokova krije pod zemljom, metro uz zastrašujuću buku iznenada izranja na nadvožnjak ne bi li udahnuo malo svježeg zraka i podsjetio svijet da i on postoji. Ali, to ne mora raditi: podzemna željeznica je toliko blizu površine da se neprestano čuje vani. Kroz graju mase, zujanje policijskog helikoptera i urlike sirena i truba, rika ove zvijeri dopire iz grotla zemlje i prožima čitav grad.
Tračnice Njujorškog metroa. Fotografija: Ditzy Chic.
Raznolikost i organska priroda njujorške željeznice napadaju sva čovjekova čula: zadah urinom natopljenih platformi, prolazi nalik na zamršena crijeva u utrobi, opsceni grafiti na pločicama koje prekrivaju zidove stanica. Kao što drski štakori, ludi propovjednici, ulični svirači i skitnice dobro znaju – život ovdje nikada ne spava.
Ovaj metro tijesno je vezan za gradski život, uključujući njegovu „socijalnu peristaltiku“ i životnu sredinu: čak su i klimatski uvjeti ovdje uveličana slika i prilika njujorške klime. Nedostatak „dekontaminirajućeg sloja“ zemlje, koji bi spriječio utjecaj površinskog svijeta na podzemni život, nameće usporedbu s vjerojatno najfascinantnijim sustavom podzemnog transporta na svijetu: Moskovskim metroom.
U New Yorku podzemna željeznica ne skreće posebno pažnju na sebe. Ona se ograničava na rupu u asfaltu koja vodi direktno u utrobu grada. U Moskvi, s druge strane, podzemna željeznica podrazumijeva cjelokupan arhitektonski ansambl, koji ponekad liči na hram, a ponekad na mauzolej. Putovanje u donji svijet – iz jednog carstva u drugo – odvija se dugim, sporim pokretnim stepenicama, koje ostavljaju hodočasniku dovoljno vremena da se navikne na hermetičnu, samosvojnu raskoš.
Dok u New Yorku metro izgleda lošije i od samih gradskih ulica iznad njega, u Moskvi važi suprotno: život u podzemlju je čistiji, smireniji i otmjeniji. Ovo je sasvim razumljivo: Moskovski metro je u doba SSSR-a, sa svim svojim stanicama koje same po sebi predstavljaju umjetnička djela, zamišljen kao mikrokozmos, ideal kojem cijela zemlja teži.
Stanica „Komsomolska“ na Kružnoj liniji Moskovskog metroa. Izvor: Getty Images/Fotobank.
Njujorška podzemna željeznica je utroba grada, a Moskovski metro su njegova njedra. Dok s jedne strane Njujorčani silaze u metro iz nužde, Moskovljani ponekad gotovo nevoljko izlaze iz svog udobnog podzemlja.
Amerikanci su nomadski narod, doseljenici na stranom teritoriju i pate od klaustrofobije. Imaju otpor da zarone u dubinu zemlje, a zaziru i od bezopasnih podvožnjaka koji postoje u Starom svijetu. Amerikanci su čak i na vrhuncu Hladnog rata radije gradili skloništa u domaćem okruženju, u svojim dvorištima – daleko od „kolektivnog pakla“ metroa.
Ova dva sustava uvijek će predstavljati dvije krajnosti pošto su nastali u različitim civilizacijama. Nije slučajno što su dva najveća heroja sovjetskog perioda – rudar i kozmonaut – odvojeni od površine planeta Zemlje. S druge strane, američki idol – kauboj na svom vjernom konju – smjele poduhvate može izvesti samo stojeći čvrsto na zemlji sa svoje dvije (ili četiri) noge.
Aleksandar Genis je rusko-američki pisac, radio-novinar i kolumnist ruskog časopisa „Izvestija“.
Zabranjeni su kopiranje i republikacija sadržaja objavljenih na „Ruskom vjesniku“, djelomično ili u cjelini, u elektroničkom ili pismenom obliku, bez pismenog odobrenja redakcije.