Stanovništvo Sankt Peterburga, prijestolnice Ruskog Carstva, činili su slojevi društva koji su bili zatvoreni u sebe kao kaste u Indiji. Godišnji ritam života svih slojeva (visokog plemstva, tvorničkih radnika, posluge, akademskih građana, stranih zanatlija, sirotinje) ukrštavao se samo nekoliko puta godišnje. Također, u Sankt Peterburgu tog doba živio je i veliki broj stranaca, uglavnom rimokatoličke i protestantske vjeroispovjesti.

Božić

Božić je obiteljski blagdan kome se najviše raduju djeca. Svaki ugledni časopis je uoči Božića objavljivao božićne priče i stihove, u kojima se gotovo uvijek junak na čudesan način spašava od nevolje upravo na ovaj blagdan.

Trgovine igračaka reklamirale su lutke, društvene i sportske igre, dječje pištolje, kućice za lutke, minijaturni namještaj, odijela i kočije, radne modele vodenica i parnih mlinova, žejlezničkih pruga i automobila. Novi hit sezone 1913. bio je engleski dječji daljinski telegraf, napravljen po tadašnjoj najsuvremenijoj tehnologiji.

Sitniji činovnici i pisari naveliko su kupovali „užasne“ poklone-smicalice za prijatelje, punice ili rođake, na primjer, „bočicu parfema“ koja od glave do pete isprska običnom vodom onoga tko skine poklopac, ili šibice koje se same pale, cvjetni broš iz kojega iskaču klaunovi...

A kako je izgledao božićni stol? To je mogao biti noj koji leži na jajima: kao tijelo mu je služio kokosov orah, vrat mu je bila banana, umjesto glave mala jabuka s izbušenim „očima“, a jezgra badema umjesto kljuna... Kako je pisalo u tadašnjim vodičima, „rijetko koji žitelj prijestolnice na Božić nema na stolu jarebicu ili tradicionalnu gusku“. Sve do Božića trajao je strogi post (doduše, u Sankt Peterburgu je rijetko tko postio po strogim pravilima).

Svaka obitelj koja je držala do sebe imala je božićnu jelku. Taj običaj preuzet je od Njemaca, a u Sankt Peterburgu se pojavio 1830-ih, da bi se zatim proširio na cijelu Rusiju. Upravo iz Njemačke su uoči Božića masovno pristizali ukrasi za jelke.

Igračke ispod jelke poklanjane su svoj pozvanoj deci, a slatkiši, olovni vojnici, voće i orasi sa same jelke dijeljeni su kao nagrada pobjednicima u zagonetkama, anagramima i drugim mnogobrojnim igrama.

Obitelji su odlazile na blagdanske mise, a po povratku je postavljen stol s raznovrsnim poslasticama i podijeljene su mnogobrojne igračke koje su čekale djecu ispod jelke.

Od jutra su u „pristojne“ stanove dolazila djeca siromašnih susjeda, čestitala domaćinima praznik, proslavljala Krista i dobivala poklone – najčešće sitniš, po nekoliko kopjejaka svakome. Dolazili su čestitati Božić i lokalni policajci, dimnjačari, zvonari, smetlari i radnici parne kupelji. Posluživani su votkom i svatko bi dobio nešto novca.

U carskoj obitelji Božić se razlikovao samo po broju jelki (jedna jelka za svakog člana obitelji) i time što su i djeca davala poklone odraslima, a ne samo odrasli djeci. I naravno, pokloni su bili mnogo skuplji (dragulji, oružje, umjetničke slike, porculan).

Nova godina

Nova godina dugo nije tretirana kao poseban praznik – bio je to običan radni dan, kao i svaki drugi. Doduše, po selima je bilo drukčije: tamo se slavio sveti Vasilij Veliki, koji pada 1. siječnja (po starom kalendaru). Taj svetac, episkop Kesarije, smatran je zaštitnikom svinja i zbog toga se na Novu godinu u cijeloj Rusiji jela svinjetina.

Nova godina 1913. Izvor: Komersant.

Početkom 20. stoljeća ustalio se i određeni prijestolnički novogodišnji ritual, tj. postalo je moderno da se 1. siječanj obilježava kao nekakav granični datum, kao vrijeme sumiranja rezultata.

S druge strane, novogodišnja noć bila je vrijeme neobuzdanog veselja gradske omladine. Bio je to lijep osjećaj kada se sa peterburške zimske bljuzgavice uđe u restoran ili krčmu. U Plemićkoj skupštini i Suvorinskom kazalištu organizirane su maskarade.

Od Božića do Bogojavljenja

U Rusiji se posebno slave i dani poslije Božića, koji se zovu „Svjatki“ (od 25. prosinca do 6. siječnja po starom, tj. od 7. do 19. siječnja po novom kalendaru).

Zimski praznici trajali su dva tjedna. Za to vrijeme su na javnim mjestima postavljane jelke i dijeljeni su pokloni đacima gradskih škola. Na blagdanskim predstavama paljene su velike električne jelke i dijeljeni su besplatni pokloni djeci do 10 godina.

Poslije Nove godine nastupilo je vrijeme djevojačkih gatanja. Naravno, djevojke su pogađale za koga će se udati, pa su u tu svrhu davale pijetlu da kljuca zob, ili su topile vosak, spuštale u korito cedulje s imenima potencijalnih mladoženja, gatale pomoću ogledala...

Božićni period završavao se vjerskim svečanostima na Bogojavljenje, 6. siječnja (19. siječnja po novom kalendaru), kada su pravoslavni kršćani masovno odlazili na „jordan“ (tako su se zvala mjesta na rijekama, kanalima i jezerima, gde se vršilo bogojavljensko posvećenje vode). Iz mnogih hramova su se procesije kretale prema vodi, gdje su se u ledu specijalno za ovaj obred pravili otvori, a pored njih su podizane kapele. Tako se završavao blagdanski period, poznat u Rusiji kao „Svjatki“.