Nikolaj Danilevski: slavenska ideja kao najuzvišenija vrijednost

U prosincu ove godine navršilo se 190 godina od rođenja Nikolaja Jakovljeviča Danilevskog, ruskog filozofa i geopolitikologa, jednog od osnivača civilizacijske metoda u proučavanju povijesti, ideologa panslavizma i autora kapitalnog djela „Rusija i Europa“ (1871), knjige koja je u velikoj mjeri utjecala na razvoj ruske filozofsko-političke misli u narednim desetljećima.

Nikolaj Danilevski (1822-1885), jedan od osnivača civilizacijske metode u proučavanju povijesti.

Nikolaj Danilevski je u 19. stoljeću ponudio potpuno novi koncept ljudske povijesti i ideje civilizacije, prema kojoj čovječanstvo nije jedinstvena društvena cjelina i prema kojoj ne postoje općeljudske vrijednosti, općeljudski interesi i ciljevi.

Danilevski shvaća čovječanstvo samo kao grupu kulturno-povijesnih tipova koji su konkurencija jedni drugima. Svaki konkretni kulturno-povijesni tip ima svoje vrijednosti, interese i ciljeve koji za njega predstavljaju apsolutno dobro, i koji svim predstavnicima tog tipa služe kao orijentir. Konkretno, Danilevski suprotstavlja romansko-germanski tip slavenskom, i pri tome konstatira da su Europljani daleko složniji, bez obzira na sve njihove međusobne konflikte i razmirice.

Ako je nemoguće i ako je štetno odvojiti se od događaja u Europi, onda je vrlo moguće, vrlo korisno, pa čak i neophodno da se ti događaji uvijek i neprekidno promatraju iz našeg posebnog, ruskog kuta.

Nikolaj Danilevski

„Interes čovječanstva“ besmislen je pojam, dok izraz „europski interes“ nije prazna riječ za Francuza, Nijemca ili Engleza. Isto tako i za Rusa i svakog drugog Slavena „ideja slavenstva treba biti najuzvišenija, ona treba biti iznad slobode, iznad znanosti, iznad prosvjete“, pa čak i iznad vlastitih nacionalnih interesa. Konačan cilj razvoja slavenskog kulturno-povijesnog tipa je stvaranje federacije slavenskih naroda sa prijestolnicom u Konstantinopolu, pri čemu za Poljake kao glavne izdajnike slavenstva autor proriče da im nema opstanka između Rusa i Nijemaca, dok bi Grci, Mađari i Rumunji trebali ući u slavensku federaciju i asimilirati se, htjeli oni to ili ne.

Politički stavovi Danilevskog su u ono vrijeme bili originalni i nikoga nisu ostavili ravnodušnim:

Kapitalno djelo Nikolaja Danilevskog „Rusija i Europa“ (1871) u velikoj mjeri je utjecalo na razvoj ruske filozofsko-političke misli u narednim desetljećima.

„Mi se stalno pridržavamo stava da Europa za nas predstavlja nešto strano, nešto neprijateljski nastrojeno prema nama, da njeni interesi ne mogu biti i naši interesi, nego su u većini slučajeva dijametralno suprotni... Ako je nemoguće i ako je štetno odvojiti se od događaja u Europi, onda je vrlo moguće, vrlo korisno, pa čak i neophodno da se ti događaji uvijek i neprekidno promatraju iz našeg posebnog, ruskog kuta, i da se u njihovom ocjenjivanju uvijek primjenjuje jedan jedinstveni kriterij, a on se sastoji u sljedećem: razmatrajući neki događaj, ili pravac razmišljanja, ili nekakvo djelovanje utjecajnih ličnosti, mi se trebamo zapitati kakav to značaj može imati za naše posebne rusko-slavenske ciljeve, da li je to za njih prepreka ili im ide u prilog? Ako ličnosti i događaji u navedenom smislu nemaju nikakav značaj, onda prema njima trebamo biti potpuno ravnodušni, kao da su ti ljudi i događaji bili na Mjesecu. Ali zato na sve načine trebamo podržavati one koji nam pomažu da postignemo cilj, i da se isto tako suprotstavljamo onima koji nam mogu u tome biti prepreka. Ako pak te ličnosti i događaji imaju i neki drugi značaj, mi na to ne trebamo obraćati nimalo pažnje. Konkretno, ne treba nas zanimati kakav će značaj ti ljudi ili događaji imati za samu Europu, za čovječanstvo, za slobodu, za civilizaciju... Europa je neprijateljski nastrojena prema nama, i to nije puka slučajnost, nego suštinska stvar. To znači da Europa za nas ne predstavlja opasnost samo onda kada ratuje sama protiv sebe... Ravnoteža političkih sila u Europi je za Rusiju negativna, pa čak i pogubna pojava, a narušavanje europske ravnoteže s bilo koje strane za Rusiju je povoljno i blagotvorno... Mi, dakle, moramo odbaciti misao o bilo kakvom solidariziranju s europskim interesima.“

Europa je neprijateljski nastrojena prema nama, i to nije puka slučajnost, nego suštinska stvar. To znači da Europa za nas ne predstavlja opasnost samo onda kada ratuje sama protiv sebe. [...] Mi, dakle, moramo odbaciti misao o bilo kakvom solidariziranju s europskim interesima.

Nikolaj Danilevski

Osim genijalnih filozofsko-povijesnih doprinosa, djelo Nikolaja Danilevskog sadrži u sebi i mnogo proturječnosti i teoretiziranja; izazvalo je burnu diskusiju u društvu, i ta diskusija je trajala desetljećima. Knjiga „Rusija i Evropa“ postala je poznata i sve čitanija tek poslije autorove smrti. Teoriju Danilevskog su kritički analizirali povjesničari Petar Ščebaljski i Nikolaj Karejev, akademik Vladimir Bezobrazov, čuveni filozof Vladimir Solovjov i političar Pavel Miljukov. Književni kritičar Nikolaj Strahov bezrezervno je podržavao i branio ideju Danilevskog, a pozitivno su je ocijenili i povjesničar Kostantin Bestužev-Rjumin i čuveni filozof Vasilij Rozanov.

Fjodor Dostojevski je za „Rusiju i Europu“ rekao da je to „knjiga koju svaki Rus treba stalno iščitavati“. Danilevski je snažno utjecao na poglede Konstantina Leontjeva, koji ga je ubrajao među svoje učitelje. Nikolaj Trubecki je smatrao sebe nasljednikom stavova Danilevskog. „Rusiju i Europu“ je visoko cijenio i Lav Gumiljov. U 21. stoljeću su djela Nikolaja Danilevskog vraćena u sveučilišni program za rusku filozofiju. U jednoj od najgledanijih emisija ruskog kanala NTV „Vasermanova reakcija“ voditelji Anatolij Vaserman i Jegor Holmogorov sjetili su se godišnjice autora „Rusije i Europe“ i pozvali ruske političare da provode politiku Rusije ne obazirući se na redovne histerične reakcije Zapada, kao što je apelirao još Danilevski. Oni su naglasili da su mnoge ideje autora „Rusije i Europe“ i danas krajnje aktualne.