Rusija je prekinula korištenje gabalinske radarske stanice, koja je dio ruskog sustava za otkrivanje raketnog napada, i to je 9. prosinca priopćila Ministarstvu vanjskih poslova Azerbajdžana. Tako je prestao važiti ugovor koji je 1992. potpisan na 20 godina.
Podsjećamo da je radarska stanica „Darjal“ u Gabalinskoj oblasti na teritoriju Azerbajdžana počela s radom 1985. Ona je kontrolirala pravce mogućeg raketnog napada sa zemlje i iz svemira u radijusu od oko 6 tisuća kilometara i svojim radarskim zracima pokrivala je gotovo čitav Bliski Istok, uključujući Siriju, Izrael, Tursku, Iran, Irak, regiju Perzijskog zaljeva, Afganistan, pa čak i dio Indije s okolnim morima. Poslije raspada SSSR-a 1991. stanica je pripala državi na čijem se teritoriju našla. Pošto je Azerbajdžan sam nije mogao (niti sada može) koristiti, azerbejdžanske vlasti pristale su radarsku stanicu ustupiti ruskoj vojsci uz godišnju naknadu od 7 milijuna dolara i pokrivanje komunalnih troškova.
„
Softver koji omogućava efikasan rad stanice je ruski "know-how", a on će biti uništen čim iz Gabale ode posljednji ruski časnik. Bez tog softvera „Darjal“ je samo gomila metala.
U SSSR-u je bilo preko 10 radarskih stanica poput ove u Gabali. Poslije 1991. na teritoriju Rusije ih je ostalo četiri, a ostale su se našle van njezinih granica. Aleksandar Lukašenko je radarsku stanicu u Bjelorusiji ostavio u vlasništvu Rusije, a ostale stanice postale su vlasništvo novih suverenih država. Dvije radarske stanice u Litvi lokalne vlasti su digle u zrak, a dvije stanice u Ukrajini predane republičkoj Svemirskoj agenciji koja je vremenom potpuno uskratila Moskvi mogućnost njihovog korištenja. Kazahstan je pristao iznajmiti Rusiji radarsku stanicu u Balhašu.
Vremenom je postalo jasno da takve radarske stanice treba graditi na svom teritoriju kako bi se izbjegao nepotreban rizik. Prve ruske radarske stanice visoke operativne spremnosti u sklopu sistema za otkrivanje raketnog napada „Voronjež M“ ili „Voronjež DM“ (metarskog ili decimetarskog raspona) pojavile su se u prvim desetljećima 21. stoljeća u selu Lehtusi blizu Sankt Peterburga, zatim u okolini Armavira, u Pionjersku blizu Kalinjingrada i u Usolje-Sibirsku blizu Irkutska. Planirano je da se ovakve stanice grade i na drugim mjestima, i da se uvode u operativnu upotrebu umjesto sadašnjih, zastarjelih radarskih stanica.
Zašto se Moskva i Baku i pored dobrih odnosa ipak nisu mogli dogovoriti o daljem zakupu gabalinske radarske stanice? Naši izvori iz ruskog Ministarstva obrane tvrde da je do toga došlo „zbog nekonstruktivnog stava azerbajdžanske strane prilikom usuglašavanja uvjeta o produžetku zakupa“. Po riječima ruskih generala, „nije jasno zbog čega je druga strana bez ikakve osnove u nekoliko navrata višestruko povećala cijenu godišnjeg zakupa (sa 7 na 300 milijuna dolara – V.L.) i ponudila kratak rok ugovora (do 3 godine – V.L.)“. Pored toga, „tražena cijena zakupa može se usporediti s troškovima izgradnje dvaju novih sličnih radarskih stanica na teritoriju Rusije“.
Elman Abdulajev, šef informativne službe Ministarstva vanjskih poslova Azerbajdžana, nikada nije spomenuo konkretnu sumu koju bi azerbajdžanska strana željela dobiti za iznajmljivanje stanice, ali je uvijek napominjao da taj novac mora biti kompenzacija za ekološku štetu koju Gabalinskoj oblasti nanosi zračenje radarske stanice, kao i za nemogućnost korištenja tog područja u turističke svrhe. Zanimljivo je da su iste argumente navodile litvanske vlasti kada su zatvarale takvu radarsku stanicu u Skrundi. Međutim, nakon što je ona dignuta u zrak, tamo je sagrađena američka radarska stanica usmjerena prema ruskom teritoriju i sada više nitko ne spominje ekološku štetu.
Autoru ovog članka u Ministarstvu obrane Rusije rečeno je da se ne radi samo o visini zakupa. Čak i ako bi visina zakupa za Moskvu bila prihvatljiva, novi ugovor morao bi važiti 15 do 20 godina da bi imalo smisla ulagati novac u stanicu i modernizirati je u skladu sa sve ozbiljnijim zahtjevima kontroliranja opasnosti od raketnog napada sa Bliskog Istoka i Indijskog oceana. A Baku predlaže da se potpiše ugovor na samo tri godine, a da se zatim vode novi pregovori o produženju roka. Pored toga, svu rusku tehniku i aparaturu uvezenu u Azerbajdžan u okviru modernizacije „Darjala“ Baku će smatrati svojom (što će reći, ako je stanica u njegovom vlasništvu, onda je i cjelokupna oprema njegova).
Ruskoj vojsci takva glavobolja, naravno, nije potrebna. Gabalinska radarska stanica važan je element ruskog sustava za otkrivanje raketnog napada, ali nije ključni. Moskva ima novu radarsku stanicu visoke operativne spremnosti koja je po namjeni slična gabalinskom „Darjalu“. To je „Voronjež DM“ u Armaviru (Krasnodarski kraj). Ova stanica također kontrolira pravce mogućeg raketnog napada na udaljenosti od 6 tisuća kilometara u sektoru Bliskog i Srednjeg Istoka, uključujući i veliki dio Indijskog oceana. Njen rad iziskuje i mnogo manje troškove. Zašto je onda rusko Ministarstvo obrane bilo toliko zainteresirano za azerbejdžanski „Darjal“?
Ruska vojska htjela je da „Darjal“ i „Voronjež“ objedini u jedinstven sustav čije bi mogućnosti bile udvostručene. Pored toga, za vrijeme redovnog servisiranja, recimo u Armaviru, sektor promatranja bi pokrivala Gabala, a za vrijeme servisiranja u Gabali tu funkciju bi vršio Armavir. Sada, međutim, to očigledno neće biti moguće.
Ali to nije velika šteta. „Voronjež DM“ se lako modernizira. Stručnjaci s kojima sam nedavno razgovarao tvrde da se gubitak azerbajdžanskog „Darjala“ može lako nadoknaditi. Za to će biti potrebno tri do četiri puta manje novca nego što Baku traži za godišnji zakup. Oni su negirali i našu pretpostavku da ponudom koju Moskva sigurno neće prihvatiti Baku ustvari stvara prostor da ponudi gabalinsku radarsku stanicu Washingtonu za potrebe kontrole iranskih raketnih proba. „Softver koji omogućava efikasan rad stanice je ruski „know-how“, a on će biti uništen čim iz Gabale ode posljednji ruski časnik. Bez tog softvera „Darjal“ je samo gomila metala – skupog i beskorisnog“, kažu oni. Isto se dogodilo i u Ukrajini, gdje se Kijev dugo cjenkao oko daljeg zakupa radarskih stanica u Mukačevu i Sevastopolju, koje su pripadale ruskom sustavu za otkrivanje raketnog napada, a zatim ih je ponudio NATO-u. Na kraju od svega toga nije bilo ništa. Nisu imali koristi ni Kijev, ni Bruxelles.
Azerbajdžanski političari očigledno su imali neke svoje razloge da odbiju prijedloge Moskve. Nećemo nagađati kakvi su to razlozi, ali jedno je sigurno: oni neće profitirati od zatvaranja radarske stanice u Gabali.