Bogati Rus - mitsko biće hrvatskog turizma

M. Stričević: "Kulturna razmjena? Ne baš. Uglavnom razmjena valute. Za naše turističke developere u Rusiji kao da ne postoje, recimo, studenti, intelektualci, slavenska braća i sestre uobičajenih primanja." Crtež: Dan Potocki.

M. Stričević: "Kulturna razmjena? Ne baš. Uglavnom razmjena valute. Za naše turističke developere u Rusiji kao da ne postoje, recimo, studenti, intelektualci, slavenska braća i sestre uobičajenih primanja." Crtež: Dan Potocki.

Hrvatski slobodni novinar i bivši dopisnik iz Rusije, Marko Stričević, piše o ruskim turistima u Hrvatskoj, te promatrajući „iznenadnu rusofiliju“ iznosi nekoliko primjedbi.

Otkako su takozvane tranzicijske elite upropastile nasljeđe jugoslavenske  industrije, turizam u Hrvatskoj zadobio je status polureligije. Jedan prijatelj  znanstvenik primijetio je da ljetni izvještaji medija o ostvarenim  turističkim brojkama iz tjedna u tjedan imaju funkciju onog propagandnog anestetika kakvu su u doba socijalizma imali idilični prilozi o uspješnom radu naših tvornica, urodu usjeva, napretku kombinata... Takvo bi informiranje trebalo umiriti misleće biće u fotelji pred televizorom: nema razloga za nezadovoljstvo! Naše društvo funkcionira bez problema i kreće se u obećanom pravcu... 

U toj novokomponiranoj turističkoj polureligiji, kultni status za samo nekoliko godina stekla je nova sorta gostiju - tovariši iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza: Ukrajine, Kazahstana i ponajviše Rusije. Kad je riječ o potonjima, kako kaže stara izreka, ima ih 'ko Rusa': samo u prvih devet mjeseci tekuće godine Hrvatsku je posjetilo rekordnih  191.000 ruskih građana koji su na Jadranu i u drugim dijelovima zemlje ostvarili čak 1.47 milijuna noćenja.

 

Razna vremena rađaju razne dojmove, a vremena se smjenjuju sve mahnitijim tempom. Moskva je odjednom postala mainstream moderne industrije slobodnog vremena.

Ma tko bi to rekao prije samo pet, šest godina! Za generaciju kojoj pripadam, stasalu ratnih i pretvorbenih 90-ih, europski istok bio je terra incognita. Poput daleke rodbine koje se maglovito sjećaš s nekog obiteljskog summita iz ranog djetinjstva i čuo si priče, ali nemaš pojma što danas rade... Kada sam u proljeće 2007. godine, gladan skrivenog znanja iz jedne tako goleme zemlje kao što je Rusija (iz koje ne stiže gotovo ništa suvremenog osim romana Viktora Pelevina i serije Brigada) odlazio živjeti u Moskvu i raditi kao dopisnik, mnogi znanci smatrali su me čudakom. Postavljali bi mi pitanja poput 'Zašto ideš u zemlju iz koje svi bježe?'
               
Kad vide što se danas događa, ti koji su mi postavljali sumnjičava pitanja sada možda misle da sam bio neki vizionar, mada moja osobna vizija i potraga nemaju mnogo veze s ovom iznenadnom 'rusofilijom' koja odjednom preplavljuje hrvatsko društvo u završnoj fazi kapitalističke tranzicije.

 

M Stričević:
“U toj novokomponiranoj turističkoj polureligiji, kultni status za samo nekoliko godina stekla je nova sorta gostiju - tovarišči iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza: Ukrajine, Kazahstana i ponajviše Rusije.” Fotografija iz slobodnih izvora.

Danas hrvatski tabloidi i ženske revije na naslovnicama nude fotografije sezonskih starleta koje zbog novog angažmana svojih momaka, recimo nogometaša , sele u Moskvu, tu novu hit metropolu multipolarnog svijeta.  Vedran Ćorluka, Niko Kranjčar, Slaven Bilić, Darijo Srna... Da im je netko 80-ih i 90-ih, kada su se počinjali ozbiljnije baviti nogometom, rekao da će postati milijunaši ganjajući balun s onu stranu 'Željezne zavjese', vjerojatno bi gledali kako da se maknu od frika koji im baja takve ludorije...

Razna vremena rađaju razne dojmove, a vremena se smjenjuju sve mahnitijim tempom. Moskva je odjednom postala mainstream moderne industrije slobodnog vremena: kada u zagrebačkom kinu gledate foršpane za anglojezične akcijske filmove, velika je vjerojatnost da će bar jedan smjestiti radnju pod vizure Crvenog trga... Na Filozofskom pak, fakultetu u Zagrebu ruski je u samo godinu-dvije od egzotičnog jezika za buntovne alternativke lijevih nagnuća postao hit program na koji upadaju najbolje plasirani studenti s prijemnih top-ljestvica.

 

Dojam o Rusima koji stječem čitajući hrvatske medije i slušajući iskustva turističkih radnika drastično odudara od mog osobnog dojma o ljudima koje sam upoznao tijekom tri godine života i putovanja Rusijom. Ljudi s kojima sam se družio najčešće nisu imali mnogo novaca, niti su djelovali kao da ih to posebno brine. Ali ono što su imali, dijelili su širokogrudnošću koja se ne zaboravlja.

Promatram opisani proces i, da prostite, na takvu iznenadnu rusofiliju iznio bih nekoliko primjedbi. Za početak, drago mi da je da Hrvati po pitanju istočnih Slavena napuštaju ružne, kadšto i šovinističke predrasude iz prošlih vremena. Kroz naočale stare paradigme na europskom istoku vidjeli su se uglavnom teški alkoholizam, masovna prostitucija, zaostalost i tragične sudbine ljudi s kojima nas zapravo veže mnogo više toga nego što je u ovdašnjem ratu i poraću bilo popularno misliti.

Ali novi stereotip za 21. stoljeće sugerira da su Rusi odjednom nevjerojatno bogati, nevjerojatno skloni rasipanju nevjerojatnih količina novaca (sumnjivo stečenih, ali pravi profesionalac je diskretan!) i da su kao takvi baš Rusi najpoželjniji turisti na Jadranu – 'kvalitetniji', kako kažu neki,  od tradicionalnih gostiju iz Njemačke Italije, ili Češke . Ako su takva vremena došla, možda je vrijeme da se zapitamo tko je tu prostitutka, jer nije valjda da samo novac i moć mogu pobuditi ljubav i zanimanje za daleku, a tako blisku i zapravo toliko dragocjenu nam slavensku kulturu.

Dojam o Rusima koji stječem čitajući hrvatske medije i slušajući iskustva turističkih radnika drastično odudara od mog osobnog dojma o ljudima koje sam upoznao tijekom tri godine života i putovanja Rusijom od Kalinjingrada do Ulan Udea, od Oba do Sjeverne Dvine, od Murmanska do Sočija, od Finskog zaljeva do Bajkala... Ljudi s kojima sam se družio najčešće nisu imali mnogo novaca, niti su djelovali kao da ih to posebno brine (to je, zapravo, prava priča), niti je sumanuti luksuz bio dijelom njihovih života. Ali ono što su imali, dijelili su širokogrudnošću koja se ne zaboravlja. Prijatelji koje sam stekao u Rusiji odrekli bi se vlastitog kreveta da bih ja, ili netko moj, imali gdje spavati, a suputnici u vlaku što putuje danima nudili bi mi pola svog pečenog pileta da ne bih slučajno bio gladan u njihovom društvu. Oni nisu svijet koji bi proizveo sramotne ekskluzivističke ideje poput one koju je ljetos uslišao jedan crnogorski hotel stavivši uz more natpis 'Plaža rezervisana za rusku djecu'.  Oni ne žele kupovati cijele otoke i uvale, privatizirati plaže i imati restoran samo za sebe.

 

M. Stričević:
"Ali novi stereotip za 21. stoljeće sugerira da su Rusi odjednom nevjerojatno bogati, nevjerojatno skloni rasipanju nevjerojatnih količina novaca i da su kao takvi baš Rusi najpoželjniji turisti na Jadranu." Fotografija iz slobodnih izvora.

Ali nažalost, baš su takvi neprosvijećeni gosti - beskrupulozno bogati, 'koji ne žele biti ponižavani niskim cijenama', oni što su spasili Monte Carlo od bankrota nakon 11. rujna i za čiju se pažnju očajnički otimaju sve europske mondene destinacije nakon izbijanja globalne krize 2008, baš su oni na Jadranu tretirani kao ciljana skupina. Takvih bi gostiju naši turistički menadžeri htjeli što više u svojoj domeni, bez obzira što opisani bogatuni u principu predstavljaju talog, bezdužni tranzicijski šljam ruskog društva. Ali danas nije popularno misliti tako, mada takoreći iz dana u dan svjedočim kako gosti opisanog profila predstavljaju Rusiju u potpuno iskrivljenom, perverznom svjetlu. Kulturna razmjena? Ne baš. Uglavnom razmjena valute.  Za naše turističke developere u Rusiji kao da ne postoje, recimo, studenti, intelektualci, slavenska braća i sestre uobičajenih primanja koji vole topla mora i egzotične planine, koji žele pohoditi glazbene i filmske festivale, koje baš zanima mala južnoslavenska kultura koju, ovako s distance, povezuju uglavnom s filmovima Emira Kusturice i glazbom Gorana Bregovića... Moskva i Sankt Peterburg zajedno imaju oko 15 milijuna stanovnika i puni su takvih ljudi koji u ponudi putovanja često ne vide pravu priliku da dođu u Hrvatsku. Volio bih, stoga, da turistički vizionari ove države, koji imaju cijelo ministarstvo na raspolaganju, konačno počnu razmišljati malo originalnije. I humanije.