Uvod u Pelevina

Detalj plakata za film „Generation P“, snimljen po romanu Viktora Peljevina. Izvor: kinopoisk.ru.

Detalj plakata za film „Generation P“, snimljen po romanu Viktora Peljevina. Izvor: kinopoisk.ru.

Viktora Pelevina čitaju u cijelom svijetu kao velikog suvremenog, a ne samo ruskog pisca. Stvarajući mitove i legende nove Rusije, on je zbrojio braću Strugacke i Lema, i pomnožio ih s Borgesom. Upoznajte ovog vrlo neobičnog stvaraoca.

Viktor Pelevin je guru ruskih čitatelja. To je već službeni stav, jer je čitateljstvo na internetu proglasilo Pelevina za prvog intelektualca u zemlji, i može se reći da je on svojim djelima pošteno zaslužio to zvanje. Njegove knjige već dva desetljeća uljepšavaju život ljudima u zemlji čija prošlost nije bila laka, i o čijoj ekonomiji nije lako govoriti. 

Pelevin vreba tekuće događaje, prati svaku, pa i najmanju promjenu u životu ruskog društva.

Pelevin vreba tekuće događaje, prati svaku, pa i najmanju promjenu u životu ruskog društva. Ali umjesto povijesne kronike i piskaranja na aktualne teme on stvara metafiziku tog života, i pri tome koristi univerzalnu metodu – na radnje svojih knjiga niže drevne teološke konstrukcije. 

Sve su one izgrađene na zajedničkom filozofskom temelju. Svijet oko nas je niz umjetnih konstrukcija, gdje smo osuđeni na vječno tumaranje u uzaludnoj potrazi za prvobitnom, „sirovom“ stvarnošću. Svi ti svjetovi nisu istiniti, ali se ne može reći ni da su lažni, bar dok ima nekoga tko u njih vjeruje. Svaka verzija svijeta postoji samo u našoj duši, a psihička realnost ne zna za laž. 

Pelevinovi romani na hrvatskom
Do sada su na hrvatski prevedenii sljedeći Pelevinovi romani i pripovijesti: Sveta knjiga Vukodlaka, Omon Ra, Kaciga užasa, Generation "P", Čapajev i Praznina, Dijalektika prijelaznog perioda, Vijesti iz Nepala i Sindrom WikiLeaksa.

Tako se Pelevinovo remek-djelo „Čapajev i Praznina“, inače prvi zen-budistički roman u Rusiji, gradi na nerazlikovanju prave i izmišljene realnosti. Zbrajanje i oduzimanje ravnopravno sudjeluju u procesu izrade izmišljenih svjetova. Recept stvaranja takvih opsjena sastoji se u tome što autor povećava ili smanjuje veličinu i konstrukciju „vizira“, tj. okvira za prozor kroz koji njegov junak promatra svijet. Sve ono što je glavno ovdje se događa na rubu, na granici različitih svjetova, jer je Viktor Pelevin pjesnik, filozof i ljetopisac pogranične zone. On se gnijezdi na spojevima između različitih realnosti. Na mjestu njihovog susreta javljaju se blistavi umjetnički efekti, zasnovani na situaciji u kojoj jedna slika svijeta prianja uz drugu i zajedno s njom stvara treću, koja se razlikuje od prve i druge.

Pelevin kao pisac sloma među epohama često u svoje tekstove useljava junake koji istovremeno obitavaju u dva svijeta. Sovjetski službenici iz priče „Princ Centralnog planiranja“ istovremeno žive u nekoj tekućoj kompjuterskoj video-igrici. Lumpen iz priče „Dan vozača buldožera“ ustvari je američki špijun, kineski seljak Čuan je vođa iz Kremlja, a sovjetski student pretvara se u vuka.

Pelevin je uspješno ušao u zapadnu književnost, ali ne kroz slavenska vrata. Čitaju ga u Engleskoj, u Americi, Francuskoj, i posebno pažljivo u Japanu, ali ne kao ruskog, nego kao suvremenog svjetskog pisca.

Granica između svjetova je nepristupačna, ona se ne može presjeći, jer su ti svjetovi, kako tvrdi autor-budist, samo projekcija naše svijesti. Jedini način da se pređe iz jedne realnosti u drugu jest da se čovjek sam promijeni, da doživi metamorfozu. Sposobnost metamorfoze postaje uvjet za preživljavanje u plahovitoj pomutnji fantomskih realnosti koje proizvoljno smjenjuju jedna drugu.

Stvarajući mitove i legende nove Rusije, Pelevin je zbrojio braću Strugacki i Lema, i pomnožio ih Borgesom. Generator satiričnih fantazija, sklopljen po takvoj shemi, bez zastoja štanca radnje njegovih zajedljivih, smiješnih i beskrajno dovitljivih knjiga, koje prate novinsku stvarnost i raskrinkavaju je.

Umjesto povijesne kronike i piskaranja na aktualne teme on stvara metafiziku tog života, i pri tome koristi univerzalnu metodu – na radnje svojih knjiga niže drevne teološke konstrukcije.

Pa ipak, socijalna dimenzija nije jedina u Pelevinovoj prozi. Iza svih grčeva svakodnevnice nazire se nebo vječnosti, kome teže svi Pelevinovi junaci. Doživljaji lutajuće svijesti u potrazi za istinom koja se ne može ni iskazati, ni prešutjeti – to je onaj unutrašnji, stalni i glavni siže svih njegovih djela. U njemu, u tom sižeu, krije se tajna sablazan. Pelevin, kao i mnogi drugi, sve vidi, sve zna, ni u što ne vjeruje, ali ne piše kao mračnjak. Naprotiv, u ovom slučaju on citira Platona i uvjerava nas da iza vanjske stvarnosti, koja u najboljem slučaju nudi „višesatni zastoj na putu, ali u jarko crvenom ‘Porscheu’“, postoji druga realnost. Kakva god da je ta druga realnost, i kako god se ona zvala, njeno iščekivanje najbolji je blagdanski poklon vjernim čitateljima, koji poput svih Pelevinovih junaka „jednostavno žele nešto čudesno, nešto takvo, od čega će se sve promijeniti“.

Pelevin je uspješno ušao u zapadnu književnost, ali ne kroz slavenska vrata. Čitaju ga u Engleskoj, u Americi, Francuskoj, i posebno pažljivo u Japanu, ali ne kao ruskog, nego kao suvremenog svjetskog pisca. Realije sovjetske stvarnosti nisu osujetile čak ni uspjeh „Čapajeva“, iako je sam Čapajev kao povijesna ličnost na Zapadu gotovo nepoznat. Dobri prijevodi novih knjiga (jedna od njih u nazivu ima čak i igru riječi: „Burning Bush”) uvrstit će Pelevina, zajedno s Pavićem i Murakamijem, u plejadu majstora fantastičnog realizma koji se polako useljavaju u realnost 21. stoljeća.