Rusiji predstoji teška godina predsjedanja G20

Crtež: Alexey Yorsh.

Crtež: Alexey Yorsh.

Rusiji će trebati sav talent svih njezinih resornih ministara, ako želi dokazati da njezino predsjedanje nije samo tehničko pitanje.

„Dvadesetorica“ – to nije „osmorica“, ta grupa ima veću legitimnost na račun šireg predstavništva različitih država. Rusiji će trebati sav talent svih njezinih resornih ministara, ako želi dokazati da njezino predsjedanje nije samo tehničko pitanje osiguravanja prostora u kojem će se održati zasjedanja.  

„Velika dvadesetorica“ je godišnji skup čelnika država, koji predstavljaju najveće svjetske ekonomije, čeda panike koja je zahvatila međunarodnu zajednicu u jesen 2008. godine. Vlade su, na valu bankrota banke Lehman Brothers i sveopćeg financijskog kolapsa, grozničavo tražile način da barem malo smire strasti kako se kriza ne bi pojačala te kupile vrijeme za izradu daljnjeg plana djelovanja. Susret, koji je hitno organiziran u studenom 2008. godine, pokazao se kao jako koristan. Sama činjenica da se toliko čelnika utjecajnih država skupilo na jednom mjestu izvršila je umirujući učinak na plamteća tržišta, budući da se stekao dojam kako će svi zajedno vjerojatno doći do kakvog-takvog rješenja.
   
Budući summiti održavali su se u nešto mirnijoj atmosferi, pa su i očekivanja polako splasnula. Postalo je jasno da čak i summit takvog formata kao što je G20 nije čudotvoran instrument globalnog upravljanja, iako ima svoje prednosti pred ostalima.

Svjetska situacija jednostavno treba rješenja, čiji razmjeri prevazilaze sadašnje mogućnosti političara. Dostignuvši određenu razinu i veličinu zahvata, globalizacija upućuje suviše ozbiljne konceptualne izazove u kojima se prepliću političke i ekonomske sastavnice, mijenjajući vektor kretanja na nepredvidiv način.

Tri, najviše četiri, države istupaju kao glavni sugovornici. To su SAD, Kina, Europska unija, točnije Njemačka koja govori u svoje ime i, vjerojatno, Japan, zahvaljujući značajnoj ekonomiji.


To ne znači da susreti, kao što je summit „dvadesetorice“, nemaju smisla, no na njima se može govoriti jedino o minimiziranju rizika. Tim više jer mehanizmi koji ostvaruju donesene odluke nisu formalizirani, pa preostaje samo nada na razboritost i dobru volju sudionika.

Svaka država uvijek priprema prioritete predsjedanja, označava teme koje bi tijekom čitave godine željela razmatrati kao primarne.   

Rusija nije iznimka, službena lica već su odredila osnovne smjernice: učvršćivanje financijske stabilnosti, problem smanjivanja državnih dugova, poticanje razvoja, borba s nezaposlenošću. Sva pitanja su krajnje delikatna i aktualna tako da su zagarantirane burne rasprave.
Istina, iskustvo s prijašnjih summita nam govori: najdetaljniji i dobro pripremljeni raspored onog o čemu će se raspravljati letjet će istog trena s dnevnog reda, ako bukne neka teška kriza.

Tako se tijekom francuskog i meksičkog predsjedanja moralo raspravljati samo o jednoj temi – grčkoj dužničkoj krizi te mjerama koje će se poduzeti u svrhu gašenja požara u eurozoni. Nije isključeno da će vječna grčka tema pomrsiti račune i u Sankt Peterburgu, iako se zasad čini da se svi prema Ateni odnose kao prema nekoj ne baš zanimljivoj, ali neizbježnoj, navici.

Jasno je da se u pogledu „Grupe dvadesetorice“ može primijeniti poznata izreka da su „sve životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih“. Drugim riječima, tri, najviše četiri, države istupaju kao glavni sugovornici. To su SAD, Kina, Europska unija, točnije Njemačka koja govori u svoje ime i, vjerojatno, Japan, zahvaljujući značajnoj ekonomiji.

Mnogo toga ovisi o organizacijskim sposobnostima i ambicijama države koja predsjedava.


Istina, prisutnost mnogih država s različitim vrstama ekonomije i političkog uređenja daje raspravi dodatnu legitimnost. „Velika osmorica“, koja je bila stvorena kao ekskluzivni klub Zapada i koja je to zapravo dan-danas i ostala, lišena je naprimjer te iste legitimnosti. Usput, zaštitnim znakom predsjedanja Ruske Federacije postat će summit BRICS, koji je planiran na marginama sveopćeg događaja. Iako Brics zasad nije postao konsolidacijski centar za donošenje odluka o svjetskim pitanjima, sam njegov privid izaziva neprestanu uznemirenost zapadnih zemalja.

Mnogo toga ovisi o organizacijskim sposobnostima i ambicijama države koja predsjedava. Francuska je za vrijeme Nicolasa Sarkozyja uložila ogromne napore kako bi javno pokazala da ne samo da nudi prostor za zasjedanje, nego istinski upravlja svjetskim procesima. Međutim, to joj u potpunosti svejedno nije uspjelo.
   
Tijekom predsjedanja Rusije grupom APEC ove godine (za predsjedavajućeg to nije samo summit, nego i niz susreta i događanja tijekom godine) mnogi su primijetili da su se ruski ministri istaknuli kao vješti organizatori zasjedanja, kojima je uspjevalo dovesti rasprave do potrebnog konsenzusa.

To uopće nije bio lak zadatak, budući da je Kina, na primjer, svaki put blokirala bilo koje rješenje. Na susretima, u granicama predsjedanja „dvadesetoricom“, ti talenti neće biti manje korisni.

Autor je glavni urednik časopisa „Rusija u međunarodnoj politici“, glavni član Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.