Ojmjakon: život u najhladnijem naselju na planetu

Istočnosibirsko selo Ojmjakon (Republika Jakutija) jedno je od najhladnijih mjesta na planetu. To je ujedno i najhladnija točka na sjevernoj zemljinoj polutki i najhladnije stalno naseljeno mjesto na Zemlji. Zimi temperatura na ovom „polu hladnoće“ pada na minus 60 stupnjeva Celzijusa. Teško je zamisliti da ljudi uopće mogu živjeti u tako teškim klimatskim uvjetima, a taj kraj je zapravo čuven po svojim dugovječnim stanovnicima.

U Ojmjakonu se i voda čudno ponaša: ne zamrzava čak i na minus 60. Nema tu nikakvih vradžbina ili šamanizma. Dubina smrzavanja tla u ovoj regiji najveća je na svijetu – do 1500 metara u dubinu. Smrznuta zemlja širi se i potiskuje podzemne vode na površinu. Riječ „ojmjakon“ na jeziku ovdašnjih Tungusa upravo to znači: „rijeka koja se ne smrzava“. Ovdje nema vjetra, vrijeme je uvijek sunčano, u dolini između planina prostire se mješavina tundre i stepe, gdje mirno lutaju kosmati konji koji nisu veći od cirkuskog ponija i nimalo ne sliče na svoje srodnike iz toplijih krajeva: njihova gusta dlaka zimi bude duga i po 10 centimetara, a griva im ne pokriva samo vrat, nego i dio leđa. Izdaleka se ne može lako odrediti da li je konj ili medvjed. Ovi jedinstveni jakutski konji vršnjaci su mamuta. Za Tunguze, ovdašnje stanovnike, oni su vjerni suborci u preživljavanju na „polu hladnoće“.

Na mrazu ispod -60 stupnjeva za nekoliko sekundi može promrznuti lice ako se ničim ne zaštiti – dovoljno je da samo malo vjetra. Živa se u termometrima zamrzava, a kad se vrela voda lijeva u šalicu i prospe u zrak, pretvara se u snježni oblak. Vrlo je teško upaliti auto na takvoj hladnoći. Strani automobili se po takvom vremenu uopće ne mogu upaliti, a ruski „Ural“ ili „UAZ“ mogu se zagrijati samo uz pomoć otvorenog plamena iz let-lampe. A kad se auto tek zagrije, on prvih nekoliko kilometara mora ići samo pravo, jer prilikom skretanja može otpasti kotač.

Pa ipak, u takvim, reklo bi se neljudskim uvjetima ovdašnji stanovnici uspjeli su naći kompromis s prirodom i čak su postali slavni po velikom broju dugovječnih ljudi. Na dužinu života vjerojatno utječu već poznati faktori: savršeno čist zrak, savršeno čista voda, aktivan način života i zdrava ishrana. Ljudi ovdje jedu uglavnom ribu, konjsko meso i mliječne proizvode. Nedostatak voća nadomješta se divljim plodovima.

Tunguz Andrej Danilov ima 102 godine. Čitav život čuvao je jelene, to mu je bio posao. Tunguzi su prestali graditi kolibe od jelenje kože, tako da Andrej prenoćuje u šatoru od cerade na minus 70 stupnjeva, i uvijek je bodar i raspoložen. Otac mu je živio 117 godina, a majka 108. Andrejevi prijatelji, bračni par Arjan i Afrosinija, žive u okruglom šatoru koji se zove „jurta“. Nikada nisu imali djece, pa su nedavno, kad su napunili 90 godina, usvojili jednu djevojčicu. Sada se Arjan i Afrosinija bave uzgajanjem stoke. Kažu da nikada u životu nisu bili bolesni. Oboje vjeruju da su uzrok njihovog zdravlja dva mliječna proizvoda: hajak i kjorčeh. Hajak po okusu i boji podsjeća na punomasni maslac. Kjorčeh po recepturi sliči na naš sladoled: svježe kravlje mlijeko umuti se sa voćnim plodovima, a zatim se dobivena masa zamrzava i od nje se prave lepinje.

Pa ipak, najpoznatije jelo na Ojmjakonu je „stroganina“. Ona se počinje pripremati još dok se lovi riba. Sprema se isključivo od delikatesnih vrsta ribe: kečige, mladice i „čira“ (Coregonus nasus), s tim što riba mora biti ulovljena pod ledom. Tek ulovljenu ribu Tunguz ubija jednim preciznim udarcem i pušta je da se zamrzne, ali je sve vrijeme ispravlja, jer ako se zamrzne iskrivljena, teško će se poslije strugati. Stroganina se jede skoro isto kao španjolski "jamon". Zamrznutu ribu unose u kuću i odmah je počinju strugati (na ruskom: „strogat'“, otuda i naziv „stroganina“). Riba se struže tako da svaki sloj bude prošaran potkožnim masnim tkivom – upravo ono sadrži masne kiseline Omega-3, koje poboljšavaju rad srca i usporavaju starenje.

Sva ova jela nije moguće pripremiti u nekom južnijem gradu, niti ih je moguće dopremiti na jug. Ona postoje isključivo kao dio života na Sjeveru, tamo gdje sunce zasljepljujuće sija, gdje stogodišnjaci pasu jelene, a maleni konji liče na medvjede.