Kako Rusija može postati istinski snažna?

Sergej Karaganov: "U svijetu raste uloga 'meke snage', koja se mjeri spremnošću jedne države da se dobrovoljno ugleda na nečiji primjer. Izvor: Vasenin Viktor.

Sergej Karaganov: "U svijetu raste uloga 'meke snage', koja se mjeri spremnošću jedne države da se dobrovoljno ugleda na nečiji primjer. Izvor: Vasenin Viktor.

Četiri provokativne teze politologa Sergeja Karaganova o snazi novca, oružja, ideja, predodžaba.

Svijet se mijenja brzinom koja ruši ne samo stare aksiome, nego i novonastala objašnjenja. Umjesto pretkazanog odumiranja država, događa se njihova renesansa, iako one ni ne mogu kontrolirati procese koji se događaju izvana, no koji određuju njihovu unutarnju situaciju. U međunarodnim odnosima nastupa prvobitni kaos, ali u novim uvjetima, u korist rastuće uzajamne ovisnosti.

Rusija je napokon završila svoj postsovjetski razvojni period. No ni vladajuća klasa, ni društvo nije se opredijelilo kamo i kako krenuti dalje. Međutim, svijet nema vremena za opuštanje, za predah u kojem će se svatko nauživati čime može. Birokracija – preraspodjelom rente s naftnog kolača. Inteligencija – njegovim komadićima koji im dopuštaju da se bune. Većina – njegovim mrvicama koje im omogućuju potrošnje, skromne, ali neusporedivo veće nego ranije. 

Potrebna je strategija usmjerena prema naprijed, koja nakuplja snagu društva i države u znatno surovijem, konkurentnijem i opasnijem svijetu sadašnjosti i budućnosti. Razumljivo je da gotovo svi Rusi žele svoju državu vidjeti snažnom. No što je zapravo snaga u 21. stoljeću?

 

Snaga novca

Pravo pitanje je sljedeće: može li se i do koje mjere nastaviti ekonomska modernizacija države na račun izvoza tehnologije, te koliko je moguće drugim čimbenicima snage nadoknaditi potencijalno ekonomsko zaostajanje? I je li moguć (ako jest, onda kad i na koji način?) zaokret prema odlučujućoj ekonomskoj modernizaciji?

Tendencije u svjetskoj ekonomiji u narednim godinama ne pretpostavljaju zasad jačanje Rusije na tom području. No niz aspekata povezanih s položajem zemlje u svjetskoj privredi istovremeno su moćan izvor njezine političke snage. Bogate energetske zalihe i sirovine, koje se nalaze pod suverenom kontrolom, do izvjesne mjere (i samo zasad!) nadoknađuju u uvjetima dugoročnog rasta njihove potražnje rastuću tehničku zaostalost. Na ruku ide i sve veći relativni svjetski deficit hrane, čija se proizvodnja u Rusiji može prilično lako u doglednoj budućnosti uvećati za jedan i pol do dva puta. Potencijalnu važnost države povećava i sve veći deficit vode, posebno u Aziji koja se neprestano razvija, a koji omogućuje proizvodnju velikih rezervoara za vodu u vodom bogatim područjima Sibira i Dalekog Istoka za izvoz u Aziju.   

No pravo pitanje je sljedeće: može li se i do koje mjere nastaviti ekonomska modernizacija države na račun izvoza tehnologije, te koliko je moguće drugim čimbenicima snage nadoknaditi potencijalno ekonomsko zaostajanje? I je li moguć (ako jest, onda kad i na koji način?) zaokret prema odlučujućoj ekonomskoj modernizaciji?

 

Snaga oružja

Od druge polovine 90-ih godina dvadesetog stoljeća svjedoci smo renesanse vojne snage u svijetu na što utječe i opća destabilizacija međunarodnih odnosa, sve veće slabljenje institucija međunarodnog poretka, erozija međunarodnog prava, dovođenje u pitanje principa suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti.

Ispada da se države moraju sve više oslanjati na ono sredstvo, koje još uvijek imaju pod svojom kontrolom – vojnu snagu.

 

Snaga ideja i predodžaba

Općenito govoreći, u svijetu nove informatičke otvorenosti i virtualizacije svega postojećeg posebnu ulogu s gledišta mogućnosti utjecaja počinje igrati dominantna predodžba o tendenciji razvoja društva i država. Borba za utjecaj na mišljenje i predodžbe masa, postat će najvažniji oblik natjecanja među državama i njihovih grupama u 21. stoljeću.

Poslije pada komunističkog sistema krajem osamdesetih proširilo se uvjerenje da se ideološka opozicija, zbog konačne pobjede "istinite" ideje, jednom zauvijek završila. No te se pretpostavke nisu ostvarile.

Ideološka borba zaoštrava se u sferi privlačnosti razvojnih modela, koji u stoljeću informatičke otvorenosti u mnogo čemu predodređuju utjecaj država, njihovu svjetsku "kapitalizaciju". Raste uloga "meke snage", koja se mjeri spremnošću jedne države da se dobrovoljno ugleda na nečiji primjer. 

Ponovnu ideologizaciju prati porast količine informacija. Predodžbe sve više određuju važnost i značaj materijalnih pojava, koje su povezane s moći i utjecajem jedne države.  

Porast obima informacija određuje usmjereno upravljanje protokom informacija sve kompliciranijim predodžbama. Informacija se demokratizira, predodžbe i slike se "objektiviziraju".

Općenito govoreći, u svijetu nove informatičke otvorenosti i virtualizacije svega postojećeg posebnu ulogu s gledišta mogućnosti utjecaja počinje igrati dominantna predodžba o tendenciji razvoja društva i država. Kina, dakle, sad nesumnjivo izgleda jače nego što to pretpostavljaju njezine realne mogućnosti. A Sjedinjene Američke Države (nakon nekoliko geopolitičkih poraza i produbljivanja njezine budžetne i unutarnjopolitičke krize) ili Europa (zbog upadanja u dugovremenu krizu sistema) svakako slabije. 

Borba za utjecaj na mišljenje i predodžbe masa, koje se mogu pokrenuti, postat će najvažniji oblik natjecanja među državama i njihovih grupama u 21. stoljeću. Države u razvoju, odmah nakon što utvrde svoju poziciju u sferi ekonomije i bezopasnosti, prijeći će i na aktivnu borbu za utjecaj u idejnoj sferi, gdje zasad dominira stari Zapad.

Ruski utjecaj je na informacijsko-idejnu sferu kao i prije malen. Rusija ne koristi svoj kapital, koji je naslijedila od prijašnjih stoljeća. To je uvelike povezano s tim da ona nije pronašla svoj novi identitet, nego se koprca u ideološkim klišejima proteklog stoljeća, "jedan korak naprijed - dva nazad".

 

Mjesto Rusije

Ono što je najvažnije – to je potraga i pronalazak novog nacionalnog identiteta, koji bi spojio ono sve najbolje u kulturi i povijesti Rusije s usmjerenošću na budućnost. Država mora naposljetku završiti postsovjetski period ne samo u politici, nego i u idejnoj, moralnoj sferi. Samo kad se, uzevši ono najbolje iz prošlosti, ponovno spoznamo i duhovno obnovimo, bit ćemo u stanju graditi snažniju budućnost.

Praktički tijekom čitave svoje povijesti ruska državnost oblikovala se i učvršćivala u uvjetima neprestane vanjske prijetnje, a njezina obrana (uključujući i preventivnu) bila je lajtmotiv državnog stvaranja. Danas, po prvi put, vjerojatno nitko ozbiljno ne prijeti našoj zemlji.

No u posljednje tri godine započelo je snažno pojačavanje snaga i veliko ulaganje u obrambenu sferu. Nema mjesta za raspravu, u uvjetima općeg porasta neodređenosti i nesređenosti na međunarodnoj razini, zemlji su svakako prijeko potrebne oružane snage. Tim više što su one od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća stradavale od nedovoljnog financiranja te odsustva promišljene razvojne strategije.

"Meka snaga"  Rusije nije velika. Kulturni potencijal je značajan, ali ga se ne iskorištava dovoljno javno. Taj potpuni debakl s gledišta snage i samoodređenja suvremenog nacionalnog identiteta tim je više sramotan, jer je u svijetu ideja i predodžbi Rusija za sebe, a posebno za vanjski svijet, nasljednica, kao prvo, izvanredno velike književnosti, a, kao drugo, povijesti veličanstvenih vojnih pobjeda, borbe za svoju neovisnost i suverenitet.

Oružane snage počele su se jačati. No kako se pritom mogu smanjivati sredstva za obrazovanje, nastavu o književnosti u školama, što je osnova nacionalnog identiteta ?

Ljudski kapital konstantno se pogoršava. Pouzdan ekonomski rast i niz vanjskopolitičkih pobjeda u prvim godinama 21. stoljeća na pozadini slabljenja tradicionalnih konkurenata ostavljali su dojam brzog razvoja Rusije i, u skladu s tim, povećanja njezinih mogućnosti da utječe na vanjski svijet u korist svojih interesa. No poslije krize počele su se gomilati velike stagnacije u politici i ekonomiji, a predodžbe o Rusiji kao o državi koja se neprestano razvija okrenule su se za 180 stupnjeva.

Bez obzira na sladunjavu retoriku o modernizaciji i inovacijama, izbor vladajuće elite zasad pretpostavlja pretvaranje države u moćnog sirovinskog, energetskog, političkog i vojno-političkog igrača, a ne u lidera nove ekonomije ili zakonodavca mode na području ideja i kulture.

Preokret prema produktivnijoj liniji moguć je u drugoj polovini ovog desetljeća. Ali samo ako dođe do aktivne suradnje države i društva, jačanja prije svega institucija sudbene vlasti i prava vlasništva.

Ono što je najvažnije – to je potraga i pronalazak novog nacionalnog identiteta, koji bi spojio ono sve najbolje u kulturi i povijesti Rusije s usmjerenošću na budućnost. Država mora naposljetku završiti postsovjetski period ne samo u politici, nego i u idejnoj, moralnoj sferi. U temeljima tog novog identiteta mora se nalaziti predodžba države Puškina, Gogolja, Čajkovskog, Tolstoja, Prokofjeva, Pasternaka, Tvardovskog, njihovih suvremenih sljedbenika. Naravno, i Dmitrija Donskog, Suvorova, Žukova, Gagarina. I Saharova i Solženjicina. Samo kad se, uzevši ono najbolje iz prošlosti, ponovno spoznamo i duhovno obnovimo, bit ćemo u stanju graditi snažniju budućnost.

Autor je predsjednik Vrhovnog savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.