Ljubav i predrasude nove Ane Karenjine

Keira Knightley: „Ta je priča i danas aktualna: i dan-danas ljudi maštaju o onom nedostižnom, pate od društvenih predrasuda i konvencija, ne znaju drugom prenijeti svoje osjećaje i od tog u konačnici pate još više“. Fotografije: kinopoisk.ru.

Joe Wright poznat je gledateljima po filmovima „Ponos i predrasude“ (nagrade Britanske filmske akademije i Carl Foreman nagrade za najbolji debitantski film, 4 nominacije za Oscara) i „Okajanje“ (nagrada BAFTA za najbolji film i umjetnički rad, 7 nominacija za Oscara te nagrada skladatelju Dariu Marrinelliju, koji je komponirao i soundtrack za film „Ana Karenjina“. Scenarij je napisan iz pera Toma Stopparda, jednog od najvećih britanskih dramaturga, autora scenarija za film „Zaljubljeni Shakespeare“. U novom filmu uloge igraju: Keira Knightley (Ana), Jude Law (Aleksej Karenjin), Aaron Taylor-Johnson (Vronski), Kelly Macdonald (Dolly), Matthew Macfayden (Stiva Oblonski), Domhnall Gleeson (Levin), Alicia Vikander (Kitty), Emily Watson (grofica Lidija Ivanovna).

Stoppardova i Wrightova Ana Karenjina svojom je apsolutnom slobodom u odnosu na remek-djelo, odlikom koja se ne susreće često kod štovatelja Tolstoja, lako nadmašila sve meni dosad poznate ekranizacije romana. Autori ne uzdišu previše u svojem dubokom divljenju prema originalu, ne teže ilustrirati jedno umjetničko djelo drugim, imitirati ga, kako bi mu se približili i tako dalje... Wrightovo iznenađujuće rješenje da pokaže rusko društvo kao ogromno kazalište bez kraja, gdje ljudi poslušno igraju uloge koje su im dodijeljene, odmah nas je oslobodilo iskušenja da ga s nečim uspoređujemo, krivimo zbog ovih ili onih propusta, tražimo nepodudarnosti s romanom i lovimo povijesne neistine – oslobodilo nas je onog što tako vole raditi gledatelji ekranizacija. Film gledate kao da prvi put ponirete u tu priču. I toliko ste uzbuđeni kao da ne znate kraj filma.   

Redateljsko rješenje  svijet – kazalište, život – igra  pokazalo se kao univerzalno točno: Ana Karenjina prestala je glumiti, otkrila je svoju pravu sebe i tako prekršila općeprihvaćena pravila. Istinska ljubav u svojoj prirodnoj pojavnosti pokazala se kao stihijski osjećaj, iracionalan, nešto što se ne može kontrolirati, no to i jest zapravo sreća. Ani se ta istina razotkrila sama po sebi, i ona je postala druga osoba. Nju više sad neće shvatiti ni to društvo, ni Karenjin koji živi strogo po pravilima, na kraju krajeva čak ni Vronski, koji ne skriva strah pred jazom koji se širi pred njima. Umjetnom svijetu kazališta suprotstavlja se običan i prirodan život, njega je odabrao Levin, vlastelin-osobenjak, koji daje prednost seljačkom radu i seoskoj jednostavnosti nad lažnim sjajem „mondenog svijeta“. Čini se da je režiser našao jedini djelotvoran način da bez velikih gubitaka u dvosatnom filmu izrazi glavne ideje romana, a u kojem je Wrightove prethodnike prije svega zanimala ljubavna priča, prevara i surovost društva. Novi film govori o opreci lažnog i prirodnog, neprijateljstvu izmišljenog, uništenog svijeta prema istinskoj predodređenosti čovjeka, koje se, prema Tolstoju, nalazi u ljubavi i radu. On nije utjelovio siže knjige, nego buru misli i osjećaja koje ona pobuđuje. Film se odnosi prema romanu otprilike onako kako se fantazija Čajkovskog „Romeo i Julija“ odnosi prema Shakespeareovoj tragediji.

Kasting je besprijekoran. Prevodeći život u rang kazališne igre, a povijest obitelji u kojima se „sve pomutilo“ na općeljudsku razinu, Wright ne smatra da je potrebno tražiti tipološke „ruske“ karaktere te upravo zbog toga je i bliži ruskim realijama od svojih prethodnika. Scenski upadljiva izražajnost Keire Knightley (Ana), Jude Lawa (Karenjin), Aarona Taylora-Johnsona (Vronski), Domhnalla Gleesona (Levin) i njihov talentiranih kolega pri svoj konvencionalnosti miljea čini se privlačno prirodna i jedino moguća, dapače idealna. Umjetnički sastav filma toliko je savršen da ga se doživljava kao jednu cjelinu, kao sliku, na kojoj, s jedne strane, vidiš i ocjenjuješ svaki letimični potez kista, a istovremeno ga, s druge strane, ne primjećuješ unutar te zaokružene cjeline.

Joe Wright postigao je ono najvažnije: do savršenstva je utjelovio na ekranu Shakespearov princip All the world's a stage, uključio je gledateljevu maštu i time ga učinio aktivnim sudionikom radnje. Mašta uključuje emocije. Mi iznova započinjemo stvarati dobro nam poznati siže, pa ga ponovno i proživljavamo.

Joe Wright o romanu:

„Siže romana slaže se s jednom mojom osobnom situacijom. Likovi romana toliko su realni i zastrašujuće bliski nama. To je velika ljubavna priča, koja je već puno puta bila adaptirana na filmskom platnu. Zato nam je bio potreban scenarist koji je sposoban dodati nešto novo cijeloj toj priči.“

Tom Stoppard:

„Jako sam se želio prihvatiti tog projekta. Prije svega smatram se kazališnim dramaturgom, no nije uvijek lako napisati komad koji bi bio jedna zaokružena umjetnička cjelina. Sviđa mi se u pauzama raditi filmove, no mogu vam reći jednu stvar: ni približno svi prijedlozi ne izgledaju tako promišljeno kao Wrightova ideja da napravi film po jednom od najvećih klasičnih romana. U njemu postoji romantična ljubav, majčinska, dječja, ljubav brata prema sestri, ljubav prema Rusiji – riječ ''ljubav'' ovdje zauzima središnje mjesto. One dijelove romana koji se direktno ne tiču te teme ostavio sam po strani“.

Jude Law:

„Scenarij obrađuje fenomen ljubavi s više strana, pošteno i otvoreno, bez nekog pretjeranog osuđivanja. Dijalozi su nevjerojatno elegantni i izražajni. To majstorstvo dramaturga mogao sam u potpunosti ocijeniti tek kad sam na kraju pročitao i sam roman; shvatio sam koliko je bilo teško to napisati“.

Keira Knightley:

„Ta je priča i danas aktualna: i dan-danas ljudi maštaju o onom nedostižnom, pate od društvenih predrasuda i konvencija, ne znaju drugom prenijeti svoje osjećaje i od tog u konačnici pate još više“.