Inspiracija prema rasporedu: kultni ruski skladatelj Eduard Artemjev slavi 75. rođendan

"Nadahnuće je prerijedak gost da bi se čekala njegova posjeta. Stoga se, umjesto na inspiraciju, radije u poslu oslanjam na  profesionalizam, dojmove iz života i iskrenost." Izvor: RIA Novosti.

"Nadahnuće je prerijedak gost da bi se čekala njegova posjeta. Stoga se, umjesto na inspiraciju, radije u poslu oslanjam na profesionalizam, dojmove iz života i iskrenost." Izvor: RIA Novosti.

Eduard Artemjev skladao je u svojoj karijeri simfonije, koncerte i opere, ali uvijek se vraćao kinematografiji, koja ga je i proslavila. Potpisuje muziku za gotovo dvjesto naslova, među kojima i filmove Andreja Tarkovskog, Andreja Končalovskog, Nikite Mihalkova i Denisa Jevstignejeva.

Rossijskaja gazeta: G. Artemjev, kako ćete proslaviti rođendan?

Eduard Artemjev: Nikako. Naprosto ćemo se malo družiti u obiteljskom krugu. Nikada zaista nisam volio privlačiti previše pažnje. Dapače, dugo sam sanjao o tome da sjedim u zadnjoj klupi nekakve činovničke sobice i na miru radim, tako da nitko ne zna se za mene. Ali prije deset godina dopala me je nekakva meni potpuno neshvatljiva slava. I sada će, evo, ove godine moja rođendanska taština morati ustuknuti pred ogromnom količinom posla koji me je zapao. A rokovi u kinematografiji uvijek su strašno kratki pa mi se cijeli život sveo na beskonačnu utrku s vremenom.

R.G.: Zar se može stvarati po naruždbi a ne nadahnuću?

E.A.: Samo tako se i može. Nadahnuće je prerijedak gost da bi se čekala njegova posjeta. Stoga se, umjesto na inspiraciju, radije u poslu oslanjam na  profesionalizam, dojmove iz života i iskrenost.

R.G.: Kako ste uspjeli ostvariti tako grandiozan i raznovrsan umjetnički opus od „Solarisa“ Andreja Tarkovskog do „Citadele“ Nikite Mihalkova, od serijala „Doktor Živago“ do opere „Zločin i kazna“?

E.A.: U kinematografiji se, kao ni u jednom drugom žanru,  podrazumijeva svestranost kompozitora. A ja sam u filmu već oko 50 godina. Osim toga današnje tehničke mogućnosti na filmu omogućuju kompozitoru da cijeli zvukovni svijet bez ograničenja pretoči u muziku ... Zanimljivo, od svih režisera najlakše mi je raditi s Nikitom Mihalkovom. Iako zna biti tvrdoglav u svojim zahtjevima.

"Cijeli život zauzet sam radom, od jutra do mraka. Bio sam sretan ako sam znao u koji mi sin ide razred." Izvor: electroshock.ru.

R.G.: Zašto vas bliski ljudi zovu Aleksej?

E.A.: Tih godina kad sam se rodio, u SSSR-u su bila moderna strana imena – Adolf, Albert... Pa sam tako i ja postao Eduard u dokumentima. Ali krsno ime mi je Aleksej, pa moja baka, religiozna žena, kategorički nije prihvaćala moje ime. Osim toga u našem je dvorištu živio pas koji se zvao Edik...

R.G.: Jeste li već kao dijete znali da ćete biti kompozitor?

E.A.: Odrastao sam u umjetničkoj sredini. I iako je moj ujak, profesor na konzervatoriju, uvijek bio vrlo skeptičan u ocjenama mojih muzičkih sposobnosti, bilo je jasno da mi ne gine muzička karijera.

R.G.: Jeste li sina ili unuka mučili satovima glazbe? 

E.A.: Ne. Supruga me je oslobodila svih obiteljskih muka. Cijeli život zauzet sam radom, od jutra do mraka. Bio sam sretan ako sam znao u koji mi sin ide razred. A takvim stanjem stvari on je, reklo bi se, bio vrlo zadovoljan.

R.G.: Na čemu trenutno radite?

E.A.: Pišem muziku za film „Legenda N17“ režisera Nikolaja Lebedeva. To je film o hokejašu Valeriju Harlamovu. To naravno nije „moja“ tema. Ali pogledao sam film, to je vrlo dobar materijal i napravljen je sa srcem.

 

 

U video-kompilaciji korišteni su fragmenti sljedećih filmova:

1) „Svoj među strancima, stranac među svojima“, režija Nikita Mihalkov, 1974.

2) „Solaris“, režija Andrej Tarkovski, 1972.

3) „Sibirski brijač“, režija Nikita Mihalkov, 1998.

4) „Sibirijada“, režija Andrej Končalovski, 1979.

5) „Kurir“, režija Karen Šahnazarov, 1987.

6) „Varljivo sunce“, režija Nikita Mihalkov, 1994.