Dosta nam je hraniti druge?

Pokretači stvarnog procesa odcijepljenja uvijek su konkretni političari, koji se rukovode vlastitim interesima. Izvor: vesti.ru

Pokretači stvarnog procesa odcijepljenja uvijek su konkretni političari, koji se rukovode vlastitim interesima. Izvor: vesti.ru

Na izvanrednim lokalnim izborima u Kataloniji stranka desnog centra „Konvergencija i unija“, na čijem čelu je sadašnji premijer ministar Artur Mas, nije dobila apsolutnu većinu u lokalnom parlamentu. Ipak u koaliciji s manjim strankama, koje se također zalažu za suverenitet, može oblikovati vladu čiji će osnovni cilj biti upravo borba za samoodređenje. To može dovesti do političke krize, budući da španjolski Ustav ne predviđa plebiscit o neovisnosti ni pravo izlaska. Ali ne mogu se ni zanemarivati raspoloženja onih koji žive u provinciji, a na čiji udio pada petina čitave nacionalne ekonomije.

Separatističe težnje nisu nikakva novost kako u Kataloniji tako ni u Baskiji. Ekonomska kriza pojačala je raspoloženje koje se može izraziti riječima „dosta nam je hraniti druge“, bogate regije počinju grčevito izračunavati koliko ih iskorištavaju manje imućni susjedi te skicirati optimistične slike budućeg života bez gotována. U Europi se takvo raspoloženje posebno osjeća u Flandriji (dio Belgije) i na Sjeveru Italije. Nešto slično postoji i u Škotskoj, iako to nije najrazvijeniji dio Ujedinjenog Kraljestva, jer Edinburgh računa na to da će postati vlasnik nalazišta ruda u Sjevernom moru.

Porast separatističkog raspoloženja u Europi neće obavezno dovesti do stvaranja novih država.

Stanovnicima Rusije i drugih država bivšeg SSSR-a također su dobro poznati snovi o suverenoj budućnosti. Oni su poslužili kao katalizator za dezintegraciju SSSR-a, čiji je odlučujući čimbenik bila upravo Ruska Federacija, no i čitav niz ostalih republika rado je raspravljao o „susjedima-parazitima“. No na kraju su zbog raspada praktično svi trpjeli gubitke, a čitava postsovjetska dva desetljeća otišla su na otriježnjenje od „radosti“ novostečene neovisnosti.

Naravno, ekonomija nije jedini a bogami ni glavni motiv rasplamsavanja separatističkog raspoloženja. Težnja prema nacionalnom samoodređenju je prirodna težnja. Epoha imperija se završila u 20. stoljeću, a pokreti stvaranja imperija potpuno novog tipa, koji se temelje na davanju ovlasti (nalik na EU), naišli su na velike prepreke poslije prvobitnih uspjeha. Nedavno iskustvo nam pokazuje da ostvarivanje prava na neovisnost, koje se danas ne može nikome uskratiti, uopće ne jamči stvaranje pravno sposobne i uspješne države. No to se tek očituje na sljedećoj etapi kad više nema povratka iz odcijepljenja. Pa u novijoj povijesti ima dovoljno primjera kad nije uspjelo ponovno ujedinjenje razgraničenih država, izuzev ako se ne radi o umjetno razdvojenim državama (kao što je slučaj s Njemačkom ili u bliskoj budućnosti s Korejom).

Blagonakloni odnos prema ideji neovisnosti je sam po sebi neophodan uvjet, ali ne i dovoljan. Pokretači stvarnog procesa odcijepljenja uvijek su konkretni političari, koji se rukovode vlastitim interesima. Kao, naprimjer, Alex Salmond, vođa Škotske nacionalne stranke, koja se bori za potpuno prisvajanje vlasti u tom dijelu Velike Britanije, a koji će se – ako ne ostvari pravo na odcijepljenje – pogađati za veća autonomaška prava. Ta se logika može primijeniti i na katalonske separatiste – u demokratskim uvjetima i pri legalnim izborima političarima je čitavo vrijeme potrebna dobitna kombinacija u svakom slučaju.

Pokušaji oduzimanja statusa autonomije uvijek dovode do teških posljedica (dovoljno se samo prisjetiti jugoslavenske tragedije koja je započela tako što je Beograd u 1989. godini degradirao Kosovu status autonomije).

Charles King, jedan od vodećih stručnjaka za separatizam, primjećuje još jednu važnu pojedinost: „Katalizator pokreta za neovisnost je prisutnost čitavog niza političkih institucija – lokalnog parlamenta, lokalne administracije, elementarnih granica na karti koje razdvajaju jednu autonomiju od druge. Sve to omogućuje političarima da pretvore težnje stanovnika u političko djelovanje“. To objašnjava, naprimjer, zašto je Ukrajina, gdje se polarizacija snažno osjeća, tako stabilna. Nije jasno kako se ona može raspasti, na koje granice. Svi najpoznatiji slučaji dezintegracije u posljednjem desetljeću povezani su s raspadom federacije na administrativne granice, koje se nisu nekad ni približno podudarale sa stvarnim naseljavanjem ove ili one nacije. Zbog toga su unitarne države stabilnije čak ako ni nisu jednonacionalne. A pokušaji uspostavljanja mira na područjima tako da im se daju ovlasti često u njima samo raspaljuje apetit za odcijepljenjem.

Međutim, to ne znači da se mora odustati od federalizma tamo gdje on postoji, na što, naprimjer, pozivaju neki ruski političari („povratak gubernijama“). Pokušaji oduzimanja statusa autonomije uvijek dovode do teških posljedica (dovoljno se samo prisjetiti jugoslavenske tragedije koja je započela tako što je Beograd u 1989. godini degradirao Kosovu status autonomije).

Porast separatističkog raspoloženja u Europi neće obavezno dovesti do stvaranja novih država. Europljani, posebno Zapadnjaci, znaju racionalno pristupati sudbonosnim glasovanjima. No i te računice da će globalizacija skinuti nacionalno pitanje s dnevnog reda pokazale su se kao nerealne.