Zbog čega je Putin otpustio ministra obrane Serdjukova?

Razlozi smjenjivanja Serdjukova su nezadovoljstvo viših organa državne vlasti rezultatima vojnih reformi, konflikti s vojno-industrijskim kompleksom i „Rostehnologijom“ te Državnim tužilaštvom i Istražnim komitetom Rusije. Izvor: ITAR-TASS

Razlozi smjenjivanja Serdjukova su nezadovoljstvo viših organa državne vlasti rezultatima vojnih reformi, konflikti s vojno-industrijskim kompleksom i „Rostehnologijom“ te Državnim tužilaštvom i Istražnim komitetom Rusije. Izvor: ITAR-TASS

Sjećanje na bivšeg ministra Serdjukova izaziva različite reakcije. Protivnici su ga prozvali „maršalom Taburetkinim“ (od ruske riječi "Taburetka", u prijevodu hoklica), prisjećajući se njegovog nekadašnjeg posla u salonu namještaja, dok pristaše tvrde da je vjerojatno proveo najefikasniju reformu u povijesti nove Rusije.

U ruskim masovnim medijima ovih se dana nabrajaju uzroci koji su doveli do ostavke koja je tako glasno odjeknula: Serdjukovljev loš rejting, kako među vojnim kadrovima, tako i među stanovništvom, niz tinjajućih konflikata s vojno-industrijskim kompleksom i državnom korporacijom „Rostehnologijom“ zbog sklonosti bivšeg ministra prema uvoznom naoružanju te s Državnim tužilaštvom i Istražnim komitetom Rusije zbog projekta osnivanja vojne policije, koji je otkrio korupcijski skandal u „Oboronservisu“ u nadležnosti Serdjukova, pri čemu su sve to pratile i visokotiražne glasine o Serdukovljevoj strasti prema svojoj nekadašnjoj suradnici Evgeniji Vasiljevoj i svađi sa ženom Julijom, kćerkom utjecajnog Viktora Zubkova, predsjednika direktorskog odbora Gazproma i bivšeg premijera. Međutim, mnogi stručnjaci slažu se u mišljenju da je glavni razlog ostavke zapravo nezadovoljstvo viših organa državne vlasti rezultatima vojne reforme, koju je svih ovih godina provodio Anatolij Serdjukov. 

 

Novi tip vojske 
Anatolija Serdjukova imenovali su ministrom obrane u veljači 2007. godine. Pretpostavljalo se da su čovjeka, koji je bio na čelu Federalne porezne službe, delegirali u Ministarstvo obrane kako bi zaustavio korupciju u oružanim snagama. No stvar se nije zaustavila samo na financijskoj optimizaciji.

U listopadu 2008. godine, ubrzo nakon petodnevnog rata s Gruzijom, ministar je objavio početak korjenitih reformi. One su uključivale preuređenje rukovodstva oružanih snaga, masovno otpuštanje časničkog korpusa, promjenu uvjeta u radu vojne službe, preuređenja na području vojnog obrazovanja i medicine te, naposljetku, obnavljanje naoružanja.

U listopadu 2008. godine, ubrzo nakon petodnevnog rata s Gruzijom, ministar je objavio početak korjenitih reformi: preuređenje rukovodstva oružanih snaga, masovno otpuštanje časničkog korpusa, promjenu uvjeta u radu vojne službe, preuređenja na području vojnog obrazovanja i medicine te, naposljetku, obnavljanje naoružanja.

Ideološka bît reforme bila je u odustajanju od tradicionalnog modela novačenja u vojsci, koji se brusio za globalni sukob, u korist izgradnje suvremenih oružanih snaga, koje su u stanju brzo i efikasno rješavati vojne zadaće u slučaju iznenadnog nastanka lokalnih sukoba.  
Ključni dio reforme postala je strukturna reorganizacija oružanih snaga. Ruska vojska naslijedila je od sovjetskog vremena 200 divizija, no samo njih 50 bilo je u potpunosti priključeno vojsci i spremno na brzi početak rata.

Glavna strukturna jedinica reformirane vojske (nekadašnje divizije) sad je pripala brigadama; do kraja 2009. godine osnovano je 85 takvih brigada. Njihova glavna prednost u odnosu na divizije bila je veća mobilnost i pripravnost za rat u bilo kojem trenutku, a u odnosu na pukovnije – bolja opremljenost i sposobnost djelovanja kao samostalne jedinice.

Međutim, sada je postalo jasno da i novim brigadama predstoji još dalek put do potpune pripravnosti za rat. To se vidi iz nedavne naredbe Generalnog štaba da se unutar svake brigade osnuju bataljoni pripravni za djelovanje u bilo kojem trenutku. Ispostavilo se da svima nedostaju kvalificirani vojni stručnjaci i profesionalna vojska.

I to je jedan od prigovora reformatorima – ozbiljni problemi s angažiranjem profesionalne vojske. U raznim dijelovima države danas nedostaje između jedne trećine i polovine profesionalne vojske. I plan Ministarstva obrane da do 2016. godine uveća njihov broj na 425 tisuća (uz 330 tisuća novaka) izaziva sumnju kod vojnih analitičara.

Koliko su zapravo brigade pripravne za rat dovodi u sumnju i masovno otpuštanje u sektoru vojnog transporta. Prije početka reformi on je raspolagao s 2 500 ljudi, a već se za godinu dana taj broj smanjio na otprilike 400. Međutim, upravo ta služba zadužena je za prebacivanje brigada u zonu vojnih djelovanja te je pravo pitanje kako će se ona prilagoditi zadaćama u ratnim uvjetima.

Reorganizacija strukture oružanih snaga zahtijevala je i velike promjene u rukovodstvu vojske – umjesto šest starih osnovana su četiri nova, proširena vojna okruga, svaki sa svojim strateškim zapovjedništvom: Zapadni, Središnji, Južni i Istočni.

Na Serdjukovljevo mjesto ministra obrane postavljen je bivši gubernator Moskovske oblasti i načelnik Ministarstva za izvanredne situacije, Sergej Šojgu. Izvor: Aleksej Nikoljski / RIA Novosti.

 

„Serdjukovljeva sela“
Osim vlastite vojne reforme Serdjukov ima i društvenu komponentu, koja je vjerojatno čak još više zahvatila vojnu korporaciju. Tako se zatražilo masovno otpuštanje časnika. Ministar je usporedio časnički korpus s raspuknutim jajetom, odnosno pokazalo se da ima previše pukovnika i potpukovnika, a istovremeno nedostaje mlađih časnika. Glavna zadaća bila je vratiti časničkom korpusu „normalni oblik piramide“. Isprva se broj časnika trebao smanjiti s 330 tisuća na 150 tisuća, no Ministarstvo obrane na kraju se zaustavilo na brojci od 220 tisuća.

Takvo masovno otpuštanje nije moglo proći bez zaoštravanja zastarjelog stambenog pitanja. Serdjukov je naslijedio oko 170 tisuća ljudi bez riješenog stambenog pitanja. Prije godinu dana Ministarstvo obrane slavodobitno je izvijestilo da se red onih koji čekaju smanjio na 63. 8 tisuće. Ali ove godine ponovno se pokazalo da postoji 167. 7 tisuća bivših časnika koji čekaju na rješavanje stambenog pitanja.

Ispostavilo se da mnoge izgrađene kuće za vrijeme Serdjukova nisu spremne za useljenje: one se nerijetko doslovno nalaze na pustopoljini, nisu komunikacijski povezane, nemaju prometnu infrastrukturu i tako dalje. U vojsci su već počeli pričati o „Serdjukovljevim selima“.

Još jedna posljedica otpuštanja zasigurno je ukidanje institucije zastavnika i mornaričkih zastavnika. Pretpostavljalo se da će profesionalni narednici umjesto njih postati karika između običnih vojnika i časnika. Međutim, propao je pokušaj da se brzo regrutira i obuči dovoljan broj narednika Ministarstva obrane. Kao rezultat posljednjih godina ponovno se pojavio i problem zaoštrenih odnosa između iskusnih vojnika i novaka.

Ispostavilo se da mnoge izgrađene kuće za vrijeme Serdjukova nisu spremne za useljenje: one se nerijetko doslovno nalaze na pustopoljini, nisu komunikacijski povezane, nemaju prometnu infrastrukturu i tako dalje. U vojsci su već počeli pričati o „Serdjukovljevim selima“.

S druge strane, ročnici su dobili pravo na dva slobodna dana u tjednu, mogućnost korištenja mobitela i interneta. Novčana mogućnost časnika povećala se za nekoliko puta.

Na posljetku, sustav opskrbe životnim potrepštinama naoružanih snaga preuzele su vanjske organizacije. S jedne strane, vojnici su se, zahvaljujući njima, prestali baviti za njih „neosnovnom“ djelatnošću: pripremanjem jela, spremanjem i tako dalje... No s druge strane, primjećuju kritičari reforme, potpuno je nejasno što će se dogoditi „ako sutra dođe do rata“, kako će se građani snalaziti sa svojim zadaćama u ratnim uvjetima. 
Tim više jer se ni u mirnodopsko vrijeme ne mogu zaobići ekscesi. Tako u nekim dijelovima na sjeveru zemlje svi transportni prijevoznici funkcioniraju uzimanjem vanjskih suradnika. Kao rezultat vozila tijekom noći ne stoje na raspolaganju čak ni komandirima: građani ne rade po noći. Upravo ta stvar s „Oboronservisom“, koji je de facto monopolizirao niz načina na koji građanske organizacije mogu služiti oružanim snagama, sama po sebi svjedoči o tome da uvođenje vanjskih suradnika može stvoriti dodatni teren za makinacije s budžetom.

Ništa manje rasprava nije izazvalo ni ukidanje službene vojne medicine, budući da je civilna na mnogim područjima kvalitetom slabija te jednostavno ne može pružiti svoje usluge udaljenim dijelovima zemlje. Slična situacija dogodila se i kao rezultat „optimizacije“ vojnog obrazovanja. Serdjukov je želio umjesto 65 visokih škola osnovati 10 velikih sistematskih sveučilišta, koji bi bili organizirani po teritorijalnom a ne vrsnom principu. No nove visoke škole zasad su samo u izgradnji, a deseci kolektiva koji su se godinama razvijali već su raspušteni.

 

Najviše je odjeknuo slučaj s nabavkom francuskih nosača helikoptera „Mistra“, čija strateška važnost za rusku vojsku još dan-danas nije razjašnjena.

Vojno-industrijski supermarket
Na kraju, završni akord reforme svakako je korjenito obnavljanje naoružanja, za što je predviđen trošak od 19. 5 trilijuna rubalja do 2020. godine. No čak kad bi i uspio dobiti takva ogromna financijska izdvajanja u naoružanje, bivši ministar uopće se nije ustručavao pokazati domaćim proizvođačima svoju odlučnost da kupuje stranu vojnu proizvodnju ako se ona pokaže kao bolja i jeftinija.

Tim je navukao na sebe rafalnu paljbu kritike. Najviše je odjeknuo slučaj s nabavkom francuskih nosača helikoptera „Mistra“, čija strateška važnost za rusku vojsku još dan-danas nije razjašnjena.

Odnosi s ruskim vojnim tvornicama su se zaoštrili, gotovo da je zbog nesuglasica oko cijena bila raskinuta narudžba Ministarstva obrane za 2010. i 2011. godinu. Nekoliko puta u konflikt između ministra obrane i industrijalaca morali su intervenirati prva lica države. To je pak bio uzrok loših odnosa između Serdjukova i zamjenika premijera Rogozina.

„On se ponašao kao kupac u supermarketu“, tvrdi izvor blizak Anatoliju Serdjukovu. No malo je pobrkao lončiće. Vojna industrija je strateško polje, njezina budućnost je sama po sebi važna za državu, ona se ne može samo tako uzeti i baciti“.

U principu, Serdjukovljeva pozicija može se ovako razumjeti: daleko od tog da ruska poduzeća uvijek isporučuju ruskoj vojsci kvalitetnu suvremenu proizvodnju po odgovarajućim cijenama i rokovima. No čak i pristaše bivšeg ministra priznaju da je nedopustiv njegov odnos prema vojnoj proizvodnji.

„On se pona&ˇao kao kupac u supermarketu“, tvrdi izvor blizak Anatoliju Serdjukovu. „Ako mu se ne sviđa ta kobasica, uzet će drugu. No malo je pobrkao lončiće. Vojna industrija je strateško polje, njezina budućnost je sama po sebi važna za državu, ona se ne može samo tako uzeti i baciti“. 
Bespoštedna licitacija Serdjukova s poduzećima Ujedinjene industrijske korporacije uskratila ih je za velike dobitke, a u konačnici i za sredstva za modernizaciju i nove planske razrade.

No ono što je vjerojatno još važnije: za vrijeme Serdjukova, čak prema službenim ocjenama vojnog tužiteljstva i Računske komore, jednostavno je nestalo oko 20 % sredstava koja su bila izdvojena za narudžbu Ministarstva obrane.

Sve gore navedeno, uzevši u obzir i „Oboronservis“, ne ispada nimalo privlačno. S jedne strane, vojska je pod vodstvom Anatolija Serdjukova zaista doživjela ozbiljnu modernizaciju. U najmanju ruku riješeni su glavni socijalni problemi vojske i životni standard većine ljudi koji služe u vojsci se podigao.

No, s druge strane, Serdjukova su prije pet godina postavili prvenstveno radi sređivanja priljeva novca, koji se izdvajao za vojne potrebe. A čini se da se on najlošije snašao upravo s tom prvobitnom zadaćom financijske optimizacije. I, ako pretpostavimo da su tajne službe pronašle nekakvu osobnu korist u interesu bivšeg ministra za stranu tehniku, postat će jasno zašto je Putin tako grubo poslao Serdjukova u mirovinu.

Publikacija na ruskom jeziku na rusrep.ru.