Kaleidoskop prirode i povijesti Kuršske prevlake

Kuršska prevlaka na obali Baltika: muzej prirodnih zona. Izvor: ITAR-TASS.

Kuršska prevlaka na obali Baltika: muzej prirodnih zona. Izvor: ITAR-TASS.

Na sjeverozapadu Rusije duž Baltičkog mora, između Kalinjingrada i litvanske Klaipede, pruža se uzak pješčani pojas koji se s pravom smatra jednim od najneobičnijih mjesta u Europi.

Kuršska prevlaka je nacionalni park prirode u kojemu se na malom prostoru nalazi nekoliko sasvim različitih svjetova. Ovdje je priroda toliko raznovrsna, počevši od brezovih šuma do pješčanih dina, da su joj znanstvenici dali naziv „muzej prirodnih zona". I sve se to nalazi na uskom pojasu zemlje koji u svom najširem dijelu doseže 3,8 km, a u najužem svega 400 m. Ali zato je dužina pojasa 98 km, a nešto manje od polovine nalazi se na teritoriju Rusije. Iza toga je granični prijelaz i litvanska granica. Nemoguće je da čovjek prođe ovim putem, a da se ne zaustavi bar na sat vremena, a možda i na čitav dan. Ovdje se doslovno na svakom kilometru ukazuje potpuno nov prizor: bjelogorične i crnogorične šume, beskrajne kolonije ptica i pješčane dine.

U 9. stoljeću ovdje je živjelo pogansko pleme Kurona po kojemu je prevlaka i dobila ime. Tada je ona bila pokrivena šumom, a legenda kaže da su se Kuroni klanjali stogodišnjem drveću hvatajući se u kolo i plešući oko njega. Šuma je za njih bila svetinja. Jedan od prvih kršćanskih misionara, praški episkop Wojciech Adalbert, platio je glavom što je kročio u svetu šumu.

 

Legenda o Kuršskoj prevlaci „Preobraćeni vitez“

Legenda kaže da je na Kuršskoj prevlaci sredinom 14. stoljeća živio Henrik von Kunzen, vitez i šumski razbojnik. To je bio okorjeli pogan i nemilosrdni gonitelj kršćana, koji je maštao o tome da oživi religiju starih Prusa. Svakog kršćanina koji bi dospio na njegov posjed on je ubijao i prinosio kao žrtvu svojim poganskim bogovima. Živio je od pljačke, kao i mnogi vitezovi u to vrijeme. Ali jednoga dana, dok se vraćao iz razbojničkog pohoda, Henrik naiđe na neobično lijepog mladića koji je jahao konja crnog kao ugalj. Mladić mu obeća da će mu otkriti riznice zlata i dijamanata, samo ako pođe za njim. Odmah krenuše, ali mladić je jahao sve brže i Henrik ga je jedva sustizao. „Za ime Boga, stani!“ Kad je čuo ove riječi, mladić se okrene. Lice mu je bilo izobličeno. On sa negodovanjem procijedi kroz zube: „Ipak si se spasio! Znaj da sam ja đavao i došao sam se obračunati s tobom. Ali imao si sreće.“ Henrik pade na zemlju kao mrtav, a kad predvečer dođe k sebi, nije se više mogao smiriti. Uskoro se obratio na kršćanstvo, a ostatak života proveo je okajavajući grijehe.

Zatim su u 12. stoljeću na prevlaku došli Vikinzi kojima je šuma služila samo kao materijal za pravljenje laganih i brzih vikinških brodova. Ali i dalje je ova sveta šuma ostala očuvana.

 

Opasnost se nad njom nadvila tek u 16. stoljeću, kada su na ovaj teritorij došli Prusi. Ispočetka su ovdje dolazili u lov pruski kraljevi i vlastela, a zatim je počela brutalna sječa stabala duž čitave prevlake. Posljedice su bile katastrofalne: na izmaku 18. stoljeća pijesak je zatrpavao sela i putove, pretvarajući prevlaku u pustinju. Ljudi su postepeno napuštali ova mjesta.

 

Pruska vlada je zatim donijela odluku o pošumljavanju ovog teritorija, a ubrzo su došli i znanstvenici, geodeti i dendrolozi. Tako je počela bitka za Kuršsku prevlaku koja traje sve do danas. Imena mnogih ljudi koji su u njoj sudjelovali očuvana su u raznim nazivima kao što su dina Efa i Millerova uzvisina. Njihov nesebični trud se nakon 150 godina konačno isplatio: pijesak je zaustavljen, a šume spašene.

 

Poslije Drugog svjetskog rata, kada je i Kuršska prevlaka zajedno s dijelom Istočne Prusije pripala Sovjetskom Savezu, borbu za očuvanje šume nastavili su sovjetski dendrolozi. I danas lokalni entuzijasti, muzejski radnici, znanstvenici i volonteri iz cijele Rusije rade na tome svakodnevno, pokušavajući sačuvati šumu, pješčane dine i ptičja gnijezda. Od 2000. godine Kuršska kosa nalazi se na popisu svjetske baštine UNESCO-a.