Mačke-čuvari u državnoj službi

Muzej „Državni Ermitaž“ u Sankt Peterburgu upošljava mačke radi čuvanja umjetničkih djela od glodavaca. Takozvane mačke-čuvari, za turiste gotovo neprimjetne, borave na tavanima i u podrumima muzeja.

Praksa ima duboke povijesne korijene. Uprava muzeja upošljava ove visoko kvalificirane čuvare još od osnivanja Ermitaža 1764. godine. Iako je u današnje vrijeme kemijskim sredstvima jednostavno istrijebiti štakore i miševe, muzej nastavlja držati mačke, koje su postale njegova živa legenda i maskota.

Prve mačke primljene su u državnu službu u 18. stoljeću. Car Petar Veliki prvi je pružio utočište jednoj krupnoj mački koju je donio iz Nizozemske u tada drveni Zimski dvorac. Kasnije je carica Elizaveta naredila da se veća grupa mačaka dovede iz Kazanja kako bi lovile miševe, kojih se izuzetno plašila.

Tijekom vladavine Katarine Velike mačke su dobile status čuvara dvorca. U vrijeme Velike Carice mačke na dvoru bile su svrstane u dvije klase: kućne mačke (poput ruske plave mačke) i dvorišne mačke koje su lovile štakore i miševe, čuvajući tako duševni mir Njenog Veličanstva.

Mačke-čuvari Ermitaža preživjele su Oktobarsku revoluciju i nastavile obavljati svoj posao i pod sovjetskom vlašću. Međutim, nisu preživjele opsadu Lenjingrada tijekom Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945: izgladnjeli građani su ih pojeli spašavajući se od smrti od gladi. Zbog toga su ubrzo štakori preplavili grad. Ali, odmah poslije oslobođenja u Lenjingrad su iz središnjih krajeva Rusije dovezena dvoja kola puna mačaka. Od njih je formiran nov odred lovaca na štakore.

Broj mačaka je znatno narastao krajem 60-ih godina 20. stoljeća, što je stvorilo probleme u Ermitažu. Kako su mačke krenule u invaziju na podrume, prostorije i hodnike muzeja, uprava je dobila naredbu da ih se riješi – što je i učinjeno. Međutim, poslije nekoliko godina, repati čuvari su vraćeni na svoje zadatke, jer muzej je shvatio da bez njihove pomoći teško može sačuvati kulturne vrijednosti.

Od tog vremena, mačke Ermitaža vrlo su dobro zbrinute. Svaki takozvani „ermit“ ima radnu knjižicu s fotografijom, kojom se potvrđuje da je kvalificiran za obavljanje ovog složenog zadataka i čuvanje podruma muzeja od glodavaca. O mačkama se vodi briga u svakom pogledu – dobro ih hrane, a kada se razbole imaju veterinarsku njegu. Povrh svega, uživaju veliko poštovanje zbog teškog i odgovornog posla koji obavljaju. Osoblje muzeja svaku mačku i mačka poznaje po imenu, koje se za svaku macu pažljivo bira kako bi bilo u skladu s njenim karakterom.

Ovu ekipu repatih čuvara čine uglavnom obične ulične mačke, a kao i u carsko doba odnosi u njihovoj zajednici počivaju na strogoj hijerarhiji. Mačke se dijele u sljedeće slojeve: aristokracija, srednji sloj i niži sloj. Svaka grupa zadužena je za određeni dio zgrade. U muzeju nikada ne smije boraviti više od 50-60 mačaka, i to ne zato što se veći broj ne bi mogao nahraniti i smjestiti. Naime, radnici muzeja ustanovili su da ako broj mačaka pređe 60, one se počinju boriti između sebe i zanemarivati svoje obaveze. Stoga muzej povremeno mora potražiti ljude koji bi pristali usvojiti višak mačaka.

Muzej ima posebne podrumske prostorije gdje se čuva hrana za mačke i mjesto gdje se one smještaju kada se razbole. U blizini muzeja postavljeni su prometni znakovi koji vozače upozoravaju da su mačke u blizini, kako bi bili oprezni i usporili. Nažalost, pogibija u prometnim nezgodama najčešći je uzrok smrti mačaka iz Ermitaža.

Dan mačaka Ermitaža, koji se svake godine obilježava 28. ožujka, zauzima posebno mjesto u kalendaru praznika ove ustanove. Osoblje muzeja priprema brojna zanimljiva natjecanja i organizira izložbe informativnog karaktera.