"Couch surfing" preplavio Rusiju

Jakub Kahelmayer (lijevo u zelenoj majici) s prijateljima i ruskim domaćinima na planinarenju u okolici Vladivostoka, na ruskoj tihooceanskoj obali. Fotografija iz osobne arhive.

Jakub Kahelmayer (lijevo u zelenoj majici) s prijateljima i ruskim domaćinima na planinarenju u okolici Vladivostoka, na ruskoj tihooceanskoj obali. Fotografija iz osobne arhive.

Štedljivi stranci u potrazi za pustolovinama mogu u Rusiji pronaći ljubazne domaćine voljne pružiti im besplatan smeštaj, što će im omogućiti da na jedinstven način upoznaju život stanovnika ove zemlje.

Jakub Kahelmayer, student iz Poljske, nedavno je proveo nekoliko mjeseci u Istočnom Sibiru i na ruskom Dalekom Istoku. Tamo nije nikoga poznavao, no ipak na ovom putovanju on i njegovi prijatelji nisu potrošili gotovo ništa na smještaj. „Sve što nam je bilo potrebno je malo mjesta na podu za vreće za spavanje“, priča Kahelmayer.

U BROJKAMA

40.000
„couch surfera“ registrirano je u Rusiji. Ima ih 5 milijuna širom svijeta, a najviše ih živi u SAD-u.


12.000
ruskih „couch surfera“ živi u Moskvi, dok ih je u Sankt Peterburgu 8.000.

U Rusiji većinu „couch surfera“ čine pripadnice ljepšeg spola.

On je „couch surfer“, član međunarodne zajednice putnika koji si međusobno pomažu tako što jedni drugima nude besplatan smještaj. Međutim, ušteda nije njihov primarni cilj. „Kada ovako putujete možete upoznati lokalno stanovništvo“, kaže jedan student, „a oni najbolje znaju šta treba vidjeti, i to zaista pomaže da na pravi način upoznate nove kulture“.

Ovaj način razmjene gostoprimstva stigao je u Rusiju putem međunarodne organizacije „Servas Open Doors“ osnovane 1949. godine. „Servas“ je počeo s neslužbenim radom u Sovjetskom Savezu 1980. godine.

Poslije „Servasa“ počele su se pojavljivati i druge mreže za organizaciju besplatne razmjene smještaja. Danas ih ima više od stotinu širom svijeta, od kojih je couchsurfing.org najveća, s oko 5 milijuna članova. I u Rusiji je ova zajednica brojna – ima više od 40.000 registriranih članova. Skoro polovina ruskih članova mreže couchsurfing.org živi u Moskvi i Sankt Peterburgu.

Kahelmayer je obišao Vladivostok, Habarovsk, Čitu i Ulan Ude tako što je koristio mreže za besplatnu razmjenu smještaja. „Počeo sam tražiti smještaj dva ili tri tjedna prije polaska. Slao sam poruke u kojima sam tražio prenoćište. Ponekad bi odgovor stizao poslije samo nekoliko dana, a u gradovima u kojima ima manje "couch surfera" teže je naći smještaj. Meni je dosta pomoglo znanje ruskog jezika.“ Neki „couch surferi“ otkrili su da većina budućih domaćina govori engleski, ali ne svi.

U velikim gradovima Rusije organizacija „couch surfinga“ slična je onoj u europskim gradovima, što ovi putnici dobro znaju. Međutim, postoje i regije gdje ovakva vrsta putovanja podrazumijeva nešto drugo. To uglavnom zavisi od običaja i mentaliteta lokalnog stanovništva, ali i od stupnja razvoja turističke infrastrukture i od toga šta gost zapravo očekuje vidjeti.

Elina Valijeva jedna je od malobrojnih „couch surfera“ u Sjevernoj Osetiji. Radi kao stručnjak za odnose s javnošću, a živjela je godinu dana u Europi. Ove godine odlučila je po prvi puta u svom domu ugostiti stranca.

„Moje prvo iskustvo pokazalo je da briga o gostima u Osetiji iziskuje dosta vremena. U Moskvi postoje karte i već poznate rute do zanimljivih mjesta. Jednostavno je – sretnete se s gostom, izađete navečer zajedno i uputite ga tamo gdje želi ići. U Osetiji ne možete tako postupati. Gostu morate osobno pokazati mjesta i pričati mu o njima. Naša republika ne zadovoljava sve želje svih turista, jer nema razvijene vrste uslužnih djelatnosti koje neki od njih očekuju. Na primjer, javnim prijevozom nije moguće stići do planina. A biti u Osetiji i ne vidjeti njene planine zaista je šteta.“

„Povremeno je dolazilo do situacija koje su odražavale specifičnosti života na Kavkazu“, kaže Valijeva. Sjeća se kako je jednom ugostila nekog nastavnika engleskog jezika iz Londona. „Spremali smo mu hranu i brinuli se o svemu. Moja majka mu je čak prala rublje. Nije ništa platio za vrijeme trodnevnog boravka kod nas, što se podrazumijeva jer se na Kavkazu gostoprimstvo ne naplaćuje.“ Ipak, izgleda da je on smatrao da ga ovakva srdačnost previše opterećuje – činilo mu se da ga stalno nadziru. Valijeva se našla u čudu – da li je moguće da nekome smeta previše gostoljubivosti?